25 rujna 2008

Rušenje zida

Sve češće mislim kako se vrlo malo toga može postići mirnim pregovorima. To obično jako brzo divergira u moru birokratskih zavrzlama, gubi se vrijeme, energija, a volja se topi kao led na ekvatoru. Ubrzo ostaneš sam u borbi, više zbog toga jer ti je glupo prekinuti nešto što si sam započeo i u što si uložio toliko energije.
Mislim, dakle, da ako želiš nešto postići, moraš biti kristalno jasan. A kristalno ćeš jasan biti jedino ako poduzmeš neku odlučnu akciju, koja bi možda u drugim prilikama ili u nekom drugom kontekstu zaslužila osudu.
Evo jedne pričice, koja se pojavila u novinama.
U Bujama talijanska škola "Leonardo da Vinci" dijeli zgradu s još dvije škole, u kojima se nastava održava na hrvatskom jeziku (Gospodarska škola i Srednja škola Vladimira Gortana). Za vrijeme ljetnih praznika direktor talijanske škole u Bujama izgradio je zid na granici koja dijeli zgradu. Kaže, učenici su se neometano kretali i nisu mogli u miru pratiti nastavu. Međutim, poruka zida, u kontekstu istarske povijesti, hrvatsko-talijanskih odnosa i novijih događaja (fašističke poruke i sl.), na istarskom prostoru je uznemirujuća i podsjeća na neugodan dio povijesti. Direktor škole "Leonardo da Vinci" zidom je poručio da se neće "smrdljivi Schiavoni miješati s njegovom rasom".
Uznemirujuće, užasno i nepodnošljivo!
Tako su se osjećali i učenici te tri škole, koji žive u prijateljstvu i nije im baš pretjerano bitno tko je kome roditelj. Oni se žele družiti, dijeliti isti prostor, učiti i raditi. Nikakvi zidovi im nisu potrebni. Vidjevši da pregovori neće uroditi nikakvim plodom, učenici su uzeli stvar u svoje ruke i jednostavno srušili zid.
Taj čin netko će osuditi kao nasilan, netko će reći da nije u redu takav način borbe. No, što je nasilje? Čini mi se da je izgradnja ovog zida puno veće nasilje od njegovog rušenja. Jer, zid je izraz segregacije, zid je fizička prepreka slobodnom i mirnom suživotu. Njegovo rušenje je izraz potrebe upravo za tom slobodom. Mogli bismo ići dalje u analizi ovog čina, ali nećemo. Već je to jako lijepo opisao Slavoj Žižek u svojoj knjizi "O nasilju", gdje jasno daje do znanja da je pasivnost puno veće nasilje od vidljivog nasilja.
Zato - BRAVO DJECO!

29 lipnja 2008

"Najstrašnije je što su to sve mladi ljudi"

Gospođa u godinama stajala je na izlazu iz dućančića u Teslinoj ulici. Promatrala je povorku nekoliko stotina razdraganih ljudi. Ljudi su nosili zastave duginih boja, šarene balone.

Prijekor se kočio na gospođinom licu. Grčevito je rukom stiskala najlon u svojoj desnoj ruci.

Odjeveni šareno, nasmiješeni, ljudi u povorci su mahali zastavama, zviždukali zviždaljkama.

Lijevom rukom gospođa u godinama obrisala je znoj s čela, tog kasnolipanjskog Zagrebačkog dana.

Duhoviti transparenti promicali su ulicom. Povorka je skrenula prema Trgu. Vrući ljetni dan bio je veseliji nego inače. Šarenilo povorke i njena razdraganost prenosila je jednu lijepu, humanu poruku. Ljubav među ljudima treba biti slobodna. Nitko se ne bi osjećati loše zato što voli neku drugu osobu.

Međutim, gospođa je samo rezignirano promrmljala: „Najstrašnije je što su to sve mladi ljudi!“. Orlovski pogled osuđivao je svakoga pojedinačno u povorci. Istovremeno, oko povorke se zgusnula masa. Promatrala je ta masa šareno društvo što širi ljubav oko sebe. Da – potpuno je to neprihvatljivo. Neprimjereno. U glavnom gradu Hrvatske, još k tome u samom njegovom središtu, širiti poruku ljubavi? Kaj god!

„Ovo je Hrvatskaaargh!“ urlao je pristojni građanin. Masa na Trgu promatrala šutke je promatrala šarenu povorku. Tiha osuda se osjećala u zraku. Skoro se mogla rezati nožem.

Povorka je promicala, sa svih strana okružena kordonom specijalaca. Između razdraganih, ponosnih, hrabrih ljudi i onih prestrašenih, s osuđujućim izrazima lica, promicao je modri zid oklopljenika, oboružanih pendrecima i štitovima.

„Ovo je Hrvatskaaaaaaa! Pederčine! Uaaargh!“ Da, ovo je Hrvatska. Ovo je zemlja u kojoj su ljudi osuđeni na vječito skrivanje bez konca i kraja, ako se slučajno ne uklapa u romantičnu domovinsku sliku u kojoj tzv. čovjek izgara od domoljublja, ispijajući hektolitre piva, napeto gledajući jedanaestoricu najboljih hrvatskih muževa kako, na braniku vječne nam i najdraže domovine Hrvatske, trči za crno-bijelim mjehurom. U toj slici čovjek, hrvatski muž, vodi neartikulirane razgovore s ostalim hrvatskim muževima u kojima uvijek postoje „Mi“ i „Oni“. Hrvatski muž oblači crnu majicu s likom heroja, a ne zločinca ili pjevača MPT ili majicu na crveno-bijele (joj, ne, izvinite, želio sam reći, na bijelo-crvene) kvadratiće, ovisno o prilici. Hrvatski muž prigodničarski se oblači u svoju omiljenu crnu uniformu, koju je hrvatska žena pažljivo, s puno nježnosti oprala, ispeglala i objesila u ormar. Hrvatskom mužu dan je potpuno ispunjen obranom nacionalnih interesa, dok njegova hrvatska žena, mati skrušeno čeka da se njen čovjek vrati kući iz još jednog dana toliko naporne hrvatske svakodnevice. Hrvatski muž urla: „Ovo je Hrvatsaaargh!“ Hrvatska žena, prebirući krunicu među prstima, čeka svoga čovjeka. Nada se da će danas biti dobro raspoložen pa će sve proći samo ispunjavanjem bračne obveze. Kako bi bila sigurnija u takav ishod, skuhala je ona svom čovjeku fini objed, aš ono što on najviše voli. Djeca su već u krevetu – neće mu smetati i pokvariti raspoloženje. Kuća je čista, uredna. Stolnjak je bijel, juha je vruća. Slika Franje Tuđmana poravnata je sa zastavom na zidu. Žena čeka, a njega nema. I nema. Sigurno mu je dan naporan, tužno misli ona. Bit će umoran, najbolje da mu pripremim toplu vodu, sigurno će htjeti da mu operem noge. S treskom se otvaraju vrata, a kuću ispunjava alkoholni zadah: „Jesi vidjela one pederčine, majku im jebem srpsku! Šta je, šta me gledaš? Stavljaj Thompsona!“ I dok iz kazetofona trešti Thompson, ženica pere svome čovjeku noge, a on jede. „Najstrašnije je što su to sve mladi ljudi…“ skrušeno komentira ženica. „Ma sve su to Srbi, jebem im mater! Jesmo se mi za ovo borili?!? Pojačaj taj radio, jebemu, šta si to stišala? Sramiš se što smo Hrvati, a?“ Hrvatski muž ostatak večeri provodi čisteći svojeg kalašnjikova što si ga je zadržao iz rata. Miluje one zareze na kundaku, a misli mu lutaju negdje na bojištu devesdruge. Žena odlazi u sobu, vadi iz ormara hrvatsku zastavu. Sjeća se kako su upravo tom zastavom bili pokriveni one bajne prve bračne noći. Gleda mrlje svoje djevičanske krvi na zastavi. Još su tu, umiruje ju misao. Odlazi još jednom pogledati dječicu. Tomislav i Domagoj spavaju. „Kako su samo narasli!“, misli ona, nježno ih ljubeći u čelo. Petar Krešimir će se vjerojatno uskoro probuditi da ga podojim. Dobro je da je nogomet na televiziji pa imam vremena… A i na vijestima su rekli da su naši dečki tukli te pedere. To će ga smiriti kad čuje.

Šareni ljudi plešu. Smiju se. Uživaju u vrućem ljetnom danu. Ograđeni su, okruženi policijom. Ali njihov smijeh se čuje sve glasnije. Ljubav se prelijeva ulicama grada. Cvjetni trg je još jednom veseo, šaren, okupan Suncem što se smije zajedno sa šerenim ljudima. Mladi hrvatski čovjek, u majici na Thompsona, užurbanim korakom kroči prema šarenom skupu. Unezvjeren je, jer je sam. Nespokojan je, jer njegovih je sve manje. Uznemiren je, jer nigdje ne vidi nikoga. Preostaje mu samo mogućnost napada s leđa. I dok on tako, na krilima domovinskog zanosa, kroči, šareni baloni uzdižu se u modre visine. Mračne sjene uzmiču pred Ljubavlju, Slobodom, Mirom.

18 lipnja 2008

Ježevi, vjeverice i ostali u borbi protiv nepravde

Baš me prije par dana opičio onaj roditeljski ponos kad mi je Matko rekao da će u vrtićkoj priredbi glumiti ježa. Ježa kao dramatiziranog lika poštujem i, ono, činilo se da mi sin kreće pravim putem, po šumi širom. Točno sekundu i pol je onda trajalo moje razočaranje kad sam vidio da mu je na kraju oduzeta namijenjena uloga, kako bi postao vjeverica. Sve zbog jednog Marija, koji je isto bio vjeverica, a taj Mario je kul i isto se bori protiv neprijatelja Anteta i Marka iz starije grupe.
Iako nemam ništa protiv vjeverica, dapače... Vjeverice su OK, iako ih ljudi obično doživljavaju kao pitoma stvorenjca, a ustvari su zvjerke koje su u stanju proždrijeti sve i svašta. Jež je ipak veća faca od vjeverice.
Zato, u toj sekundi i pol želio sam kriknuti protiv nepravde učinjene mom sinu. Želio sam vidjeti tko je to, i na temelju čega, dobio časnu ulogu.
Nisam učinio ništa, jer vjeverice su isto OK.
[Na kraju, ako netko želi čitati malo o jednom drugom, stvarnom, ježu, neka baci oko na kita]

14 svibnja 2008

Znanosti - prirodne i humanističke

Više puta sam "branio" humanističke znanosti pred napadima elitista iz redova prirodoslovaca. Vrlo je čest stav, naime, kako su prirodne znanosti "bolje" od društvenih, jer u prirodnim znanostima objekt proučavanja podvrgavamo rigoroznoj analizi, primijenjujući stroge prirodne zakone, dok "izgubljeni" humanisti "samo tamo nešto spekuliraju".
Svaki put se iznova čudim kako ti visokoobrazovani prirodoslovci pritom očito ne razumiju nekoliko bitnih stvari. Prva je objekt proučavanja, a druga je (ne)determiniranost pojava.
Kad govorim o objektu promatranja, svima će biti jasno kako su objekti proučavanja u društvenim znanostima puno složeniji sustavi od onih koje proučavamo (u većini slučajeva) u prirodnim znanostima. Čovjek nije jednostavni zbroj biokemijskih reakcija, a ljudsko društvo i ljudsko djelovanje je to još manje.
U prirodnim znanostima određenoj pojavi pristupamo tako da pretpostavimo šta je bitno, a onda te pretpostavljene komponente proučavamo zasebno. Sistem dodatno pojednostavljujemo različitim aproksimacijama. U kasnijoj fazi sve to složimo u cjelinu i onda diskutiramo ono što ne ulazi u zbroj
Svojstvo1 + Svojstvo2 +...+ SvojstvoN
Pod pretpostavkom determinizma, tj. da su svi događaji u Prirodi određeni strogim fizikalnim zakonima i početnim uvjetima u kojima se nalazi sistem ("dajte mi položaje svih čestica i ja ću predvidjeti budućnost Svemira", kako je optimistično rekao, čini mi se, Arhimed), to će vrijediti. Dakle, pod pretpostavkom determinizma, humanistima bi bilo najbolje dobro proučiti fiziku i onda je primijeniti na sve što uočavaju u društvu.
Međutim, početkom XX. stoljeća, kvantna mehanika je slomila klasični determinizam, o čemu sam već govorio.
Društvene znanosti proučavaju, dakle, vrlo složene sisteme pa tu jednostavna primjena fizikalnih zakona nema baš puno smisla. Neke stvari možemo simulirati pa se fizičari i matematičari često zapošljavaju u bankama, burzama,... Mogu se raditi i zanimljivije stvari, kao što je to, recimo, učinio moj prijatelj Dejan Vinković, kad je primijenio teoriju tekućina na socio-ekonomska kretanja [PNAS vol.103 No.51 19261-19265 (2006)].
To sve daje nekakva predviđanja, ali uz mnoge ograde. Radi se o kolektivnim ponašanjima pa su to nešto "lakši" problemi. Predviđanje pojedinačnih događaja u društvu na temelju fizikalnih zakonitosti je besmislen posao. Recimo, ako je, pod pretpostavkom determinizma, sve određeno strogim fizikalnim zakonima, onda bi se trebao moći, npr., izračunati i Ustav RH.
Determinizam je srušen, i to jos davno. Oni koji tvrde da su društvene znanosti "lošije", a prirodne znanosti "bolje", ne uzimaju u obzir bitnu razliku objekta proučavanja i neodređenosti u prirodnim i društvenim pojavama. Ljudi su krajem XIX. stoljeća mislili da su objasnili "uglavnom sve" i da je "fizika došla do kraja". Međutim, srušilo im se tlo pod nogama kad su vidjeli da ne znaju šta bi s atomskim spektrima i sl. Kvantna mehanika je pokazala kako su objekt i subjekt zapravo jedan te isti sustav. Implikacije toga su prilično složene i nema smisla sada ići dalje.

30 travnja 2008

Molitva za vožda

Ekran je u mraku. Odjednom bljesak i metalni zvuk. Mač para mračni ekran. Za njim još jedan pa još jedan. "Vožd je stigao!" govori zlokobni distorzirani glas sudbine. Još jedan mač. "Vožd je stigao!!" Bila je to reklama za neki parfem "Vožd", koja se vrtila u udarnim terminima na TVu. Iako tada još nisam imao pojma što znači udarni termin, sve skupa je djelovalo vrlo zlokobno. Još uvijek se sjećam tog osjećaja nelagode. Sjećam se kako su mi se dlake kostriješile dok sam to gledao. Reklama se pojavila u doba Miloševićevog uspona, kad je držao svoje krvoločne govore na Kosovu. Iako sam bio tek nešto više od djeteta, znao sam da se u mirisu parfema Vožd krije nešto puno zlokobnije, što ima više veze s mačem i mrakom.
Parfem Vožd je odavno zaboravljen, a i nitko koga poznajem ne zna zapravo ništa o tom parfemu. Vožd je umro, ali reklama je ostala u sjećanju onih koji pate od manjka amnezije.

Prije otprilike mjesec dana ekran se ponovo zamračio. Upalila se svijeća, na što je distorzirani muški glas zagrmio: "Oče! Blagoslovi sinove svoje!" Gromki glas rezonira čitavim stanom, sve intenzivnije i intenzivnije, sve glasnije izgovara stihove propagandne poruke. Znojni mužjaci u dresovima sa tribina nogometnog stadiona ispuštaju neartikulirane krikove, nogometaš ispucava loptu kroz plameni obruč, ptica grabljivica leti nad Masleničkim mostom. Bas u ritmu srca odjekuje, zlokobni distorzirani glas recitira: "dok iz oka suza lije! Dok nam dres znoj lije! Dok nam živo srce bije!!!" Žena, jedina žena što se pojavljuje u reklami, vješa dresove da se suše na štriku. Muškarci ispijaju pivo. Sve je u crveno-bijelim kvadratićima. Sve je homogeno. Cijelo nacionalno biće homogeniziralo se oko nogometne lopte.
Ljudi, vožd se vratio! Ali ovaj put ne miriše, ovaj put se materijalizirao u smećkastoj boci sa žutim, pjenušavim pićem, jednim od simbola pravovjerne muškosti.
Da, radi se o propagandnim porukama kakvih se ni Göbels ne bi postidio. Njihov sadržaj je nacistički. Kao da gledam "Trimph des Wilst", snimljen prije II. svjetskog rada u nacističkoj Njemačkoj. Samo treba vidjeti tko se sad tu homogenizira. Koja je to ideja iza ove reklame?
Da vidimo.. Triumph des Wilst je bio nacistički propagandni film, koji pokazuje ljudima kako je nacizam upravo ono čemu se trebaju prikloniti.
Vožd je stigao? OK, Milošević, velika Srbija i slično..
Molitva??? Šta se događa? Možda ima veze s nedavnim osvetničkim pohodom navijača zbog pogibije jednog "njihovog"? Ili nas jednostavno podsjećaju kako se Hrvati trebaju držati zajedno?
Uglavnom, Vožd se vratio!

22 travnja 2008

Dan planeta Zemlje

Zemlja, planet na kojem svi živimo i na kojemu se odvija sav život za kojega znamo, iz svemirskog susjedstva izgledala bi nam kao sjajna plava loptica, prošarana bijelim oblacima i smećkastim kontinentima.
No, Zemlja tako samo izgleda nama, kojima su oči prilagođene primanju informacija u vrlo uskom području elektromagnetskog spektra.
Kad bismo mogli gledati u infracrvenom području, Zemljina atmosfera bila bi prilično neprozirna zbog vodene pare u zraku. Tada bismo naš planet, gledajući ga izvana, doživljavali kao komplicirani splet oblaka.
Kad bismo je promatrali u malo daljem dijelu ultraljubičastog spektra, atmosfera bi opet bila prilično neprozirna, ovaj put zbog ozona.
U rentgenskom dijelu spektra, Zemlja bi bila gotovo nevidljiva, osim kad se čestice Sunčevog vjetra sudaraju s atmosferom. Ovi događaji, koje u vidljivom dijelu spektra doživljavamo kao auroru, u rentgenskom dijelu vidjeli bi se kao bljeskovi, locirani uglavnom oko polova.
Povodom dana planeta Zemlje poklanjam vam sličicu koja je prikazuje snimljenu pri različitim valnim duljinama, tj. u različitim spektralnim područjima.

19 travnja 2008

Determinizam, kaos i neodređenost

Jučer sam pročitao da je umro Edward Lorenz.Edward Lorenz ostavio je neizbrisiv trag time što je shvatio da se ishod mnogih procesa u Prirodi ne daju predvidjeti s potpunom pouzdanošću. Simulirajući obrasce vremenskih prilika uočio je da se vrlo male, neznatne, promjene početnih uvjeta dovode do potpuno različitih rezultata. Matematički model kojim je opisao takvo ponašanje temelj je teorije kaosa. Dogodilo se to 1960. godine.
23 godine prije toga, dakle 1927. godine, Werner Heisenberg je uočio da se simultano određivanje dva svojstva nekog sistema (npr. pozicije i brzine čestice) ne može odrediti s potpunom sigurnošću. To je ono što nazivamo principom neodređenosti, a temelj je kopenhanenške interpretacije kvantne mehanike.Zašto sve ovo pričam?
Filozofske konzekvence ove dvije teorije označavaju pravu povijesnu prekretnicu, nešto slično onome što nazivamo kopernikanskim obratom. Klasična znanost temeljila se na Newtonovoj teoriji. Činilo se da se sve pojave mogu objasniti poznamo li fizikalne zakone i uvjete u kojima se nalazi sistem. To zovemo determinizmom. Činilo se da bi se ustvari sve moglo objasniti s nekoliko jednadžbi - samo te jednadžbe treba izvesti. Na temelju tog stajališta, u XIX. stoljeću se činilo kako se fizika primiče svom kraju. Sve pojave u Prirodi su uglavnom objašnjene.
Međutim, u tom su se trenutku počeli pojavljivati rezultati koji su vješto izmicali bilo kakvom objašnjenju na temelju klasične teorije. Te je rezultate kasnije uspješnije objasnila Planckova kvantna teorija. Međutim, do prave prekretnice dolazi tek kad Schrödinger s jedne, te Heisenberg s druge strane, postavljaju temelje kvantne mehanike. Schrödingerova je valna jednadžba razvijena iz naoko lude ideje deBrogliea o dualnoj naravi tvari i energije.
Uglavnom, kvantna mehanika je otklonila onu determinističku strogost fizikalnih zakona. Čovjek se našao odjednom pred neodredivošću ishoda svog promatranja. Determinirani svijet se srušio, a izvirio je jedan širi, koji pruža neograničene mogućnosti doživljaja. Najvažnija je konzkvenca toga upravo to što je svijet što okružuje čovjeka svijet neograničenih mogućnosti, svijet slobode. Čovjek je taj koji bira, granice između subjekta i objekta su izbrisane i subjekt i objekt postaju jedno.
Međutim, kvantna mehanika "radi" na mikrosistemima, dakle na onima kojisu izvan našeg neposrednog iskustva.
Teorija kaosa u svom se izvornom obliku odnosi na vremenske prilike, dakle nešto što osjećamo i s čime smo u neposrednom dodiru. Svi znamo da vremenske prognoze nisu uvijek pouzdane, naročito dugoročne. Ipak, ljudi su se nadali da će, na temelju jednadžbi klasične mehanike, razviti model koji bi omogućio sigurne prognoze.
Edward Lorenz je otkrio da to nije moguće. On je čovjeka suočio s drugom neodređenošću, s kaosom. Determinizam je tu pao. Prema determinizmu, udio čovjekovog utjecaja na budućnost određen je prošlošću i sadašnjošću. Dakle, pojedincu se ne ostavlja baš neka naročita nada da može nešto značajnijega promijeniti. Kvantna mehanika i kaos pokazali su da svaki čovjek ima neograničenu slobodu djelovanja, ali iz te slobode proizlazi i velika odgovornost pojedinca prema cijelom svijetu (ne može se predvidjeti koliko će koji pojedinac utjecati na budućnost). Čovjek, dakle, ima neograničenu slobodu djelovanja, ali pojedinac je pozvan djelovati, on mora djelovati, a iz odgovornosti proizlazi etika.
Zapravo je jako žalosno što je Heisenberg, čovjek koji je postavio temelje kvantne mehanike, ali i velik dio svog vremena posvetio razvoju filozofije što proizlazi iz te teorije, stao uz naciste kao voditelj njihovog projekta izgradnje nuklearne bombe. Ipak, ne treba zaboraviti ni to da se i suprotstavio nacizmu.

17 travnja 2008

Ruke

Zvjezdana pruža ruke prema meni. Želi hodati, a to još ne zna.
Zvjezdani od uzbuđenja noge idu brže od ostatka tijela. Svijet se širi oko nje, veliki svijet prepun čuda.
Svojim bistrim očicama začuđeno gleda ptice u letu, gleda oblake, aute što u žurbi promiču avenijom. Svemu se čudi. Svemu se smije.
Slatka mala Zvjezdica!
Ručicama hvata grančice. Uzima kamenčić s poda pa ga promatra. Sve joj je lijepo, sve je tako predivno, čudno. Neobično je sve to i uzbudljivo, sve je tako zanimljivo i izazovno. Svijet se prostire u svoj svojoj ljepoti pred njom i ona se smije.
Svojim zvonkim smijehom rastvara svu onu žurbu, svu onu dosadu svakodnevnog života. Sve te naše brige postaju besmislene i ostaje samo ljepota. Čak i stvari što inače ne djeluju lijepo zablistaju prekrasnim sjajem. Oblačno sivo nebo opet posipaju tisuće zvijezda, a na licima tmurnih ljudi što se vraćaju s posla zatitra smješak.
Zvjezdana pruža ruke prema meni. Traži moju pomoć, da ne padne. A ja joj pružam ruke, čvrsto je držim. Ona me čuva da ne padnem.

04 travnja 2008

This machine kills fascists

Gitara se može smatrati jednim od najjačih "oružja" u rukama boraca za ljudska, radnička i druga prava. Slike prikazuju Woodya Guthriea, prvog protestnog kantautora.

Mom and Dad

Mama! Mama!
Someone said they made some noise
The cops have shot some girls & boys
You'll sit home & drink all night
They looked too weird . . . it served them right

Mama! Mama!
Someone said they made some noise
The cops have shot some girls & boys
You'll sit home & drink all night
They looked too weird . . . it served them right

Ever take a minute just to show a real emotion
In between the moisture cream & velvet facial lotion?
Ever tell your kids you're glad that they can think?
Ever say you loved 'em? Ever let 'em watch you drink?
Ever wonder why your daughter looked so sad?
It's such a drag to have to love a plastic Mom & Dad

Mama! Mama!
Your child was killed in the park today
Shot by the cops as she quietly lay
By the side of the creeps she knew . . .
They killed her too.

Mothers of Invention / We're only in it for the Money

03 travnja 2008

Masters of War

Come you masters of war
You that build all the guns
You that build the death planes
You that build the big bombs
You that hide behind walls
You that hide behind desks
I just want you to know
I can see through your masks

You that never done nothin'
But build to destroy
You play with my world
Like it's your little toy
You put a gun in my hand
And you hide from my eyes
And you turn and run farther
When the fast bullets fly

Like Judas of old
You lie and deceive
A world war can be won
You want me to believe
But I see through your eyes
And I see through your brain
Like I see through the water
That runs down my drain

You fasten the triggers
For the others to fire
Then you set back and watch
When the death count gets higher
You hide in your mansion
As young people's blood
Flows out of their bodies
And is buried in the mud

You've thrown the worst fear
That can ever be hurled
Fear to bring children
Into the world
For threatening my baby
Unborn and unnamed
You ain't worth the blood
That runs in your veins

How much do I know
To talk out of turn
You might say that I'm young
You might say I'm unlearned
But there's one thing I know
Though I'm younger than you
Even Jesus would never
Forgive what you do

Let me ask you one question
Is your money that good
Will it buy you forgiveness
Do you think that it could
I think you will find
When your death takes its toll
All the money you made
Will never buy back your soul

And I hope that you die
And your death'll come soon
I will follow your casket
In the pale afternoon
And I'll watch while you're lowered
Down to your deathbed
And I'll stand o'er your grave
'Til I'm sure that you're dead

Freewheelin' / Bob Dylan 1963

[Usput sam naučio da je Dylan nesvjesno "posudio" melodiju iz tradicionalne pjesme Nottamun Town. Zato mislim da nije loše da poslušate tu pjesmu u izvedbi Berta Janscha]

02 travnja 2008

NATO? Ne

Jednom je netko rekao da je politika prevažna stvar da bi se prepustila političarima. Prema tome ispada da smo svi skupa, što se toga tiče u prilično lošoj situaciji, jer se nitko ne želi baviti politikom. Međutim, mislim da je svaki pojedinac pozvan da se bavi politikom, u okvirima svojih potreba i mogućnosti. Iz ovog općenitog stava proizlazi moja podrška zahtjevu za raspisivanje referenduma na kojem bi se odlučilo o pristupanju Hrvatske NATO-u.
Nažalost, na političkoj sceni NITKO nije jasno artikulirao protivljenje pristupanju NATO-u. NGO sektor je, blago rečeno, također razočaravajuće mlitav (čast izuzecima). Prilično me ljuti ta njihova pretjerana politička korektnost. Rijetke su udruge koje jasno kažu da se protive ulasku Hrvatske u NATO. Kažu: "Da, mi smo za referendum, ali to ne znači i da smo protiv". Nama je potreban jasan i argumentirani stav i treba konačno netko reći koje su pozitivne, a koje negativne konzekvence priključenja. Ja, osobno, imam barem nekoliko razloga zbog kojih sam protiv.
  1. NATO je militaristička potpora neoliberalnom kapitalizmu, koji je platforma za daljnje bogaćenje ionako bogatih na račun siromašnih (efekt Superhika iz Alana Forda).
  2. NATO je organizacija koja obilato krši ljudska prava.
  3. NATO se hrani ljudskim strahom. Proizvodnja straha je, prema tome, preduvjet postojanja te organizacije.
  4. NATO je hladnoratovski relikt, ostatak vremena koje bi trebalo biti za nama. Ta organizacija je trebala nestati nakon raspada Varšavskog pakta. U sadašnjem rasporedu snaga NATO samo doprinosi sve većoj i većoj neravnoteži u svijetu.
  5. Članstvo u NATO-u znači i sudjelovanje naše zemlje u akcijama te organizacije.
  6. Povećat će se potreba za sve češćim i češćim vojnim vježbama, a otvarat će se i vojne baze i sl., što znači da će se degradirati okoliš, uz uvoz dodatne (i nepotrebne) nesigurnosti.
Itd.

Youth Against Fascism (Hate Song)

another can of worms
another stomach turns
yeh yr ghetto burns
it's the song I hate, it's the song I hate

you got a stupid man
you got a Ku Klux Klan
yr fuckin' battle plan
it's the song I hate, it's the song I hate

a sieg heil-in' squirt
you're an impotent jerk
yeh a fascist twerp
it's the song I hate, it's the song I hate

black robe and swill
I believe Anita Hill
judge will rot in hell
it's the song I hate, it's the song I hate

yeah a cross on fire
by a christian liar
a black attack on fire
it's the song I hate, it's the song I hate

yeah the president sucks
he's a war pig fuck
his shit is out of luck
it's the song I hate, it's the song I hate

another nazi attack
a skinhead is cracked
my blood is black
it's the song I hate, it's the song I hate

we're banging pots and pans
to make you understand
we gonna bury you man
it's the song I hate, it's the song I hate

I'm a human wreck
a redneck in check
I killed the teacher's pet
it's the song I hate, it's the song I hate

SONIC YOUTH (Dirty, 1992)

What's the Ugliest Part of Your Body?

What's the ugliest
Part of your body?
Some say your nose
Some say your toes
But I think it's
YOUR MIND
I think it's your mind, woo woo

ALL YOUR CHILDREN ARE POOR
UNFORTUNATE VICTIMS OF
SYSTEMS BEYOND THEIR
CONTROL
A PLAGUE UPON YOUR
IGNORANCE & THE GRAY
DESPAIR OF YOUR UGLY LIFE

Where did Annie go
Whe she went to town?
Who are all those creeps
That she brings around?

ALL YOUR CHILDREN ARE POOR
UNFORTUNATE VICTIMS OF LIES
YOU BELIEVE
A PLAGUE UPON YOUR
IGNORANCE THAT KEEPS
THE YOUNG FROM THE TRUTH
THEY DESERVE

Plastic People

Ladies and Gentlemen...
The President of the United States!
*"Fella Americans...Doot, Doot, Doot..."*
He's been sick!--Doot! Doot!
And I think his wife is gonna bring him
Some chicken soap
Plastic people!
Oh, baby, now you're such a drag

I know it's hard to defend an unpopular policy
Every once in a while--

Plastic people!
Oh, baby, now you're such a drag

And there's this guy from the CIA he's creepin'
Around Laurel Canyon
A fine little girl She waits for me
She's as plastic as she can be
She paints her face With plastic goo
And wrecks her hair With some shampoo

Plastic people
Oh, baby, now you're such a drag

"I dunno...sometimes I just get tired
Of ya honey--it's...ah..your
Hair spray...or something..."

Plastic people
Oh, baby, now you're such a drag

"I hear the sound of marching feet...
down Sunset Boulevard to Crescent Heights
...and there...at Pandora's box...
We are confronted with...a vast
Quantity of...Plastic people..."
Take a day and walk around
Watch the Nazi's Run your town
Then go home and check yourself
You think we're singing
'Bout someone else

But you're Plastic people
Oh, Baby, now
You're such a drag

Me see a neon Moon above
I searched for years I found no love
I'm sure that love Will never be
A product of Plasticity
A product of Plasticity
PLASTIC, PLASTIC PEOPLE--PLA-HA-HA-HA
HA-PLASTIC--You are--your foot--your hair
--your nose--your arms--you suck--you love
--you are--your being is--you're plastic--blah
--blah--blah--blah plastic Peoples
-A prune is not a vegetable
--cabbage is a vegetable; makes it O.K.
--plastic people--plastic People
--you dream about...you think about...you eat
...you are...Ooo-Hoo-Hoo...
purple prancing--plastic People-
Pee-Pee-Pee-Pee-Pee-Peep!


Absolutely Free / Frank Zappa 1967

Badcome mr. President of the USA

Povodom dolaska predsjednika Amerike u Hrvatsku objavljujem tekstove prigodnih pjesama koje svi zajedno možemo pjevušiti ovih dana.
Btw. Draško na svom blogu piše o svom životu unutar pulskog rock'n'rolla. Baš me veseli da se priča, koju sam ja započeo, širi.

31 ožujka 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 18. dio

Šta je bilo kasnije s nositeljima projekta the Humps?
Natuknica o bandu the Humps se pojavila u jednoj enciklopediji (Hrvatska rock enciklopedija ili Enciklopedija hrvatskog rocka - trebam provjeriti), koja se pojavila u prodaji 1993. Eto, nakon svega, ipak je i to ostalo zabilježeno.
Ivo Braičin je prvi otišao iz banda. On je završio elektrotehnički fakultet i nije se bavio muzikom. Jednom mi je posudio neku video kazetu sa spotovima Ramonesa, koja je i dalje kod mene.
Ivor Ivezić, Draško i Goran su se od početka (lipanj 1992. godine) vrlo aktivno uključili u rad Kreativno-istraživačkog tima (KIT) GRM i Ulične družine Ovce (kasnije UD ovce). Tome sam se i ja uskoro pridružio i to je uvelike utjecalo na sve nas. S Draškom i tim društvom sam puno radio i još uvijek radim. Projektima je zajednički nazivnik zajebancija i sprdanje sa svim onim što nam smeta. Draško je i vrlo zaslužan za moje brzo snalaženje u Zagrebu, kad sam 1993. došao studirati. Stanovali smo kod njegove bake u Palmotićevoj 25, manijakalno slušali Zappu, goli skakali po sobi kad su na 101-inici pustili novi album Jella Biafre, "neopazice" dovodili cure... Sjećam se te prve večeri u Zagrebu. Došao sam na prijemni samo u šlapama i u bermudama. Odmah je pala kiša i bilo je hladno, a mi smo se šetali gradom. Zastali smo pred ulazom u radio 101, a Draško je rekao: "Vidiš, ovo moramo osvojiti!"
Igor Dobranović se nije baš jako okoristio bubnjanjem. Mislim da je svirao u nekom bandu što svira na ljetnim terasama, ali i to vrlo kratko. Kasnije je radio kao čuvar u pulskom zatvoru. Dalje ne znam.
Ivor Ledinski je postao najbolji zubar za kojeg znam. Uvijek je bio spretan s rukama. Nekad je tesao i izrađivao gitare, a onda se opredjelio za obradu usne šupljine.
Davor se više nikad nije bavio sviranjem. Nažalost, jer je definitivno bio talentiran. Na poseban način doživljava muziku. On ti pusti neku solažu, gleda te u oči:
"E... ovo.." i onda imitira sviranje gitare: "Šta nije dobro? Tako bi trebalo svirati!"
Super je Davor. S njim sam živio godinu dana u Zapruđu. Jednom smo se posvađali, jer su nam se razišli stavovi o tome treba li prosušiti krumpire prije prženja ili ne treba.
Tad je bio DJ u Istarskom klubu. Želio je muzički educirati ljude, ali nije mu baš polazilo za rukom. Sad, kako sam čuo, stanuje u Bujama s obitelji. Potpuno se povukao i ne komunicira ni s kim iz starog društva. To me žalosti i jedan od mojih budućih projekata je potražiti ga.
FX nas je i dalje uporno vozio gradom, uporno nam pokušavao prodati kožnjake (i nailazio na naše nerazumijevanje), nabavljao revolucionarne japanske porniće snimane kamerom na sondi (koji nisu bili ni najmanje zanimljivi jer nas anatomija spolnog odnosa nije zanimala u takvim detaljima). "Sređivao" je "krdo napaljenih Čehinja koje samo čekaju nas" i uvijek ostajao "suhoga kurca".
Jedno zabavno razdoblje ostalo je za nama i ušli smo u novo, još zabavnije, produktivnije i kreativnije.
Ipak, Humpse ću zauvijek voliti, jer je to bio prvi veći projekt u koji sam bio uključen.

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 17. dio

Posljednji dani
Spektakularnim koncertom u Patinaggiu Humpsi su nestali iz javnosti. Te večeri, kako je već spomenuto, nisu svirali, a nakon toga su se zauvijek povukli u garažu na S krivini na Verudi. Polako su i potpuno zgasnuli.
Uglavnom, band su činili Davor, Igor i Ivor. Nalazili su se, u početku redovito, a onda sve rijeđe i rijeđe. Davor je izgubio entuzijazam, a ni ja nisam više pokazivao baš neki naročiti interes za njihov rad. Zapravo, jednom sam bio na probi i definitivno se razočarao slabom kvalitetom onoga što trenutno rade. A šta su radili? Tekstove im je donosio neki lokalni stihoklepac, a aranžmani su bili najblaže rečeno kilavi. Taj tip koji je pisao tekstove je neki čudak, koji je maltretirao Davora čekajući da dođe iz škole. Onda bi ga pratio i za njim uletio u njegov stan kako bi se najeo. Mislim da je čak i tražio da mu plaćaju tekstove tipa:
Moja krv nosi smrt,
izbušene ruke gledaju me
kristalnim očima
dok lagano tonem u viziju lijepe smrti.
BLJUARGH!
Kasnije se pojavio još neki drugi tip koji je pisao još gore, ali na engleskom.
Davor je govorio nešto o velikom povratku, ali vidilo se da ni sam ne vjeruje u to. Na moj prijedlog da uzmu opet neki moj tekst rekli su samo da sad rade s tim nekim drugim tipom. Igor mi je jednom kasnije spomenuo da neće uzimati ništa od mene, jer bi to opet dovelo Draška.
A Drašku je već bilo totalno svejedno za Humpse.
I meni, naročito poslije toga.

28 ožujka 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 16. dio

Kaos u Patinaggiu
Kad je vojska uletila u priču, sve je krenulo jako ubrzanim tokom. Nismo morali razmišljati o financijskoj konstrukciji, svim bandovima koji su trebali doći iz drugih gradova bili su plaćeni putni troškovi. Na nama je bilo samo da dovedemo bandove, da složimo raspored nastupa, dogovorimo razglas, rasvjetu, binu... a vojska će sve platiti. Nevjerojatno je, ali istinito da vojska ni u jednom trenutku nije pokazala namjeru da se miješa u izbor bandova i sl.
Naravno, vrlo brzo se pročulo da organiziramo koncert. U Puli je postojala gomila bandova željnih svirke, a ta želja se uglavnom vrlo teško ostvarivala. Ovo je bila odlična prilika svima, naročito jer se ni Davor ni Draško ni ja nismo htjeli nikome zamjerati. Ubrzo je na popisu izvođača bila uglavnom čitava Pulska demo scena. Javljali su se bandovi i iz drugih gradova.
U 7:30 ujutro zvoni mi telefon.
"E stari, čujem da organiziraš koncert. Možemo mi svirat?"
"Mmmmda... Tko ste vi?"
"Napalm! Iz Rijeke! E stari, mi ti sviramo najbolji grind core na Kvarneru!" Originalno ime, nema šta...
"OK, pošaljite kazetu da vas čujemo pa ćemo vidjeti." pokušavam zvučati službeno.
"Ma nema frke!"
OK, još jedan grind core band je samo kap u moru grind core bandova koji su u to doba preplavili scenu, a svi Pulski grind core bandovi su ionako već bili na popisu.
Draško je dogovorio nastup Velikog bijelog slona. Oni su uvjetovali svoj dolazak dovođenjem jednog ženskog banda, čini mi se da su se zvale Maxmet. U tom bandu svirala je Katarina Peović, koju sam nekoliko godina kasnije opet upoznao u Zagrebu, ali tek prije par dana me je Draško upozorio na taj detalj iz njene biografije. Veliki bijeli slon je bio band koji nam je bio najveći adut i kojega smo svi smatrali trenutno najzanimljivijim mladim bandom u Hrvatskoj. Svirali su nešto kao Primus. Maxmet je, za razliku od njih, bio totalni trash. Tri cure obučene u blještave opravice, a svirale su nekakav sweet metal. Kasnije su imale hit koji se vrtio na HTVu, a zvao se "Mačke vole grebati" (sve vam je jasno, zar ne?).
Doveli smo i Majke, a Bare je dolazak uvjetovao nastupom njihove frakcije Nepopravljivi.
Uglavnom, bilo je tu nekih tridesetak bandova. Razglas su sredili KUD Idijoti, rasvjetu dobar stari Tedi.
U zadnji čas je Davor dogovorio besplatno vino u ogromnim količinama za sve (sve plaća vojska). Rino-vino je bio zaslužan za to. U dnu prostorije bila je jedan golemi plastični kanistar...
Mi smo došli oko 14 sati i polako su pristizali bandovi. Tonske probe nisu ni krenule, ali degustacija vina je već prilično uzela maha, tako da su bandovi već u ranijim popodnevnim satima bili pripiti. Bare mi se u jednom trenutku objesio oko vrata:
"E kužiš ono... kompa... jebiga. E stari, daj uzmi ovo, moram ti dati... zaslužio si.." daje mi vrećicu s nečim, "Odlično ste organizirali... E ovo će biti koncertčina, kužiš ono..."
"Da, da.." Tapšam ga po ramenu i izmičem se iz njegovog zagrljaja. Bacam vrećicu u smeće i nastavljam kruženje.
Sjećam se još da smo Draško, Ivor i ja sjedili na podu iza dvorane, svirali i nešto pjevali, a svaki put kad bi prošao Tusta iz Idijota zaurlali bi "Avanti popolo...", onda kad se vrati: "bandiera rosa la triumfera..." itd.
Bio je tu i moj tata, družio se s Tustom, a onda s još nekim bandovima. Vojska koja je prodavala karte ubrzo se također napila i više nisu bili sposobni prebirati po kartama i novčanicama. Uglavnom, atmosfera je izmakla kontroli vrlo brzo.
Koncert je počeo monotonim hiperdistorziranim gitarama i grind vokalima. Band za bandom je svirao jednu te istu stvar, a mi smo uglavnom vrijeme provodili s Kizom iz Velikog bijelog slona. Uskoro je netko dotrčao da nam kaže da je pregorilo pojačalo. Nezgodno.. to je bass pojačalo od Frica iz Idijota. Sale Veruda je uletio i na brzinu sve sredio, tako da su grajndkoraši mogli nastaviti u istom tonu.
Koncert je, dakle, izgledao kao jedna velika, masovna, potpuno besplatna pijanka. Ljudi su spavali po podu, naslonjeni na zvučnike, na kanistar s vinom, jedni na druge... Onda su se počeli trijezniti, a, kako je koncert i dalje trajao, odlazili su kućama.
Bandovi su se nizali. Grind core je bio iscrpljen. Sad su svirale Maxmet pa hrpa sljedbenika Primusa. Onda je taj dio okrunio Veliki bijeli slon. Onda je krenuo garage blok, koji su dovršili Nepopravljivi (meni su oni zvučali odlično!) i Majke. Majke su nastupale pred svega desetak ljudi. Bila je to scena za pamćenje. Totalno razbijeni Bare, gitarista kojemu krvari podlaktica. Ali nabrijani do krajnjih granica. Svirali su na svojim instrumentima, ali bubnjevi su bili od Igora Dobranovića, dakle od Humpsa.Kladim se da ni najveći fanovi Majki ne znaju za ovaj detaljčić iz njihove karijere.

Bilo je predviđeno da Humpsi nastupe zadnji, više onako ležerno, neobavezno, kao neki jam session. Trebao je svirati i Draško(!!!) Međutim, za vrijeme Majki nestalo je i onih desetak ljudi. Vojsku (dakle, zaštitare i prodavače karata) smo odavno raspustili i te večeri se njihova pijanka po krčmama nastavila do kasno u noć (jer su dobili izlaz do jutarnjeg postrojavanja).
Humpsi nisu nastupili, a čini mi se da i više nikad poslije toga nisu javno nastupali.

26 ožujka 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 15. dio

Pripreme za Patinaggio
U to doba na sceni su se počeli pojavljivati bandovi koji sviraju nešto skroz novo. Bandovi kao što je Primus uveli su jedan novi način sviranja bassa. Nomeansno je svojom nesmiljenom žestinom redefinirao punk hard core. Red Hot Chilly Peppers su također tada zvučali više nego zanimljivo. Pojava tog novog zvuka je, naravno, uzrokovala lavinu bandova koji su pokušavali zvučati kao oni. Najznačajniji primjerci tog vala su bili Veliki bijeli slon, Mayer on Acid, a naravno da tu treba spomenuti i Miladoyka Youneed. Poznati band Majke tad je već nekoliko godina svirao svoj garažni rock na tragu Partibrejkersa, ali u doba o kojemu pišem već su se fragmentirali u Majke i Nepopravljive.
Uglavnom, bilo je dosta uzbudljivo. Trebalo je dovesti sve te bandove u Pulu. Naravno, shvatili smo da je najbolje da to sami učinimo. Draško je s Davorom već neko vrijeme radio na organizaciji tog koncerta, a onda sam se uključio i ja. U to doba je najbolji način dobivanja potpore za koncert bilo da se kaže da je koncert dobrotvoran. Nije još bilo jasno gdje bi se mogao održati koncert. Imali smo u vidu par mjesta, ali odgovorni baš nekako nisu bili oduševljeni idejom da nekim klincima od 17-18 godina daju prostor u kojem bi cijelu večer divljali bandovi.
Prekretnica se dogodila jedne večeri. Bio sam kući i netko mi je pozvonio na ulazu. Otvorio sam, a preda mnom se pojavio krupni muškarac u uniformi, s nekakvim činom.
"Dobro veče, jeste li Vi Nikola Biliškov? Ja sam pukovnik ..."
U tom trenutku su mi se odsjekle noge i mislio sam da ću pasti u nesvijest. Kolale su glasine kako vojska mobilizira mlade po disco-klubovima i sl. Mislio sam "evo, došli su po mene. Sad će me baciti u neki rov i gotov sam."
"D-dd-a, j-j-j-ja sam."
"Smijem li ući?"
Nevoljko sam ga pustio da uđe. Glasnik smrti je ušao u moj dom. Ionako je sve gotovo.
Sjeli smo za stol, a moji su se čudili otkud se sad pojavio vojnik u mom društvu.
"Čujem da organizirate neki koncert." krenuo je on.
"D-d-d--da. Ma to je samo tako... Nismo mi mislili ništa. Ovaj... Znate, imamo band pa želimo nešto organizirati. Ali ako vam to smeta, nećemo..."
"Želite li ga organizirati ili ne želite?"
"Pa... ovaj.. da, želimo!"
"Ovako... Ja radim u zapovjedništvu grada. Vojsci je dosadno i željni su zabave. Ne možemo ih često puštati kući. Zato je ovaj koncert došao kao naručen. Mi ćemo vam pomoći."
"Molim???"
"Šta vam treba?"
"Pa, ovaj... treba nam prostor, potpora, treba nam netko otisnuti plakate, karte,..."
"Nema problema! Treba li još šta?"
"Pa ništa, barem zasada..."
Pruža mi ruku.
"Onda, dogovorili smo se?"
"Pa, trebao bi pitati Davora Buića barem..."
"OK, javite mi što prije."
I tako je krenulo. Od vojske smo dobili svu potporu, a dobili smo i prostor, a to je bila sportska dvorana Patinaggio. Veliki centar, koji će biti prekriven tapisonom, vojska će biti na ulazu, čuvat će nas, a mi možemo dovesti koga god želimo.
Nevjerojatno!
I tako je krenulo ubrzanim tokom.

25 ožujka 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 14. dio

Krađa u vrtiću
Prije par tjedana Sven je poslao link na vijest kako je netko u Puli provalio u vrtić, ukrao neke slatkiše i raskomadao ribicu iz akvarija, da bi joj komadiće nabio na čačkalice. Provale u vrtiće se događaju.
Takvu jednu provalu na svojoj su koži iskusili i Humpsi, nešto malo nakon koncerta u Palachu. U vrtiću na Kaštelu tad su još uvijek vježbali, a u istom prostoru pridružio im se i ženski punk band Pussies in Boots. U bandu Pussies in Boots svirala je Lara, novinarka Glasa Istre i Borisova cura. Pogledao sam malo hoće li mi Google pronaći nešto u vezi tog banda, za koji Lara kaže da nije ostavio nikakav trag za sobom. Dakle pussies in boots daje prvo link na neki torrent "3 Horny Pussies in Boots" pa onda odete na izlet u čarobni svijet kožnatog fetiša. Na kraju još možete pogledati pornić Pussy in Boots.
Eto, čini se da pulski ženski punk band Pussies in Boots stvarno nije ostavio za sobom nikakvog traga.
Uglavnom, one su svirale na instrumentima Humpsa i baš mi je drago što me Lara na to podsjetila, jer negdje u podsvijesti sam se ipak vrlo nejasno sjećao da je postojao i taj band.
Boravak Humpsa u vrtiću na Kaštelu, koji je primarno koristio teatar dr. Inat i koji je Humpsima priskrbio Draško, nije trajao još dugo i sve je to propalo vrlo neslavno i mučno.
Jednog dana su tako Davor, Ivor, Igor i društvo došli na Kaštel kako bi vježbali. Prvo što su vidjeli bio je razbijen prozor. Ušavši u prostoriju vidjeli su da su im se najcrnje slutnje vezane uz taj razbijeni prozor obistinile. Veći dio instrumenata više nije bio u vrtiću nego negdje drugdje, tko zna gdje. Bubnjevi su ipak bili tu, ali gitare su bile ukradene, uz još neku opremu.
Naravno, prvo što je Igoru palo napamet bilo je da je to Draškovo djelo, kako bi se osvetio za izbacivanje iz banda. Davor nije želio vjerovati u to, a ja sam govorio da ne mogu vjerovati u to. Draško jednostavno nije takav tip i nikad ga nisam mogao povezati s takvim stvarima. Poznavao sam ga već tada dosta dobro i znao sam da nije sklon osveti, barem ne na taj način. Mogao se naljutiti i imao je više nego pravo na to. Ali nikad ne bi ukrao instrumente!
Ne sjećam se baš dobro, ali čini mi se da se Davor našao s Draškom. Igor je već pokupio bubnjeve, a odlučili su i da odu iz vrtića.
[Na ovom mjestu mi treba pomoć kako bi pokrpao velike rupe u sjećanju]
U to doba Davor i ja smo intenzivno uronili u projekt velikog koncerta u sportskoj dvorani Patinaggio. Drašku je, zajedno s Davorom, pala napamet ideja o organiziranju tog koncerta, a onda sam i ja uletio u organizaciju i dogovaranje nastupa bandova. O tome ću u narednom nastavku, ali krađa je pomrsila mnoge planove i dovela je u pitanje nastup organizatora koncerta, Humpsa.
Krađa instrumenata nikad nije razjašnjena. Policija je napravila neki uviđaj "preko kurca" i nikad nije mrdnula kurcem. Čini mi se da su instrumenti nakon par dana isto tako misteriozno vraćeni u vrtić, ali čak ni to ne mogu tvrditi sa sigurnošću.

19 ožujka 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 13. dio

Pallach
Humpsi su prije raskida s Draškom dogovorili koncert u Pallachu u Rijeci. Taj koncert je organizirao Dick May, koji je tada imao managerske ambicije prema Humpsima. U Pallachu ih je trebao čuti ti iz Dallas recordsa, a sve to kako bi se konačno realiziralo snimanje albuma i daljnji angažman benda.
Sve je to bilo super, ali bend je bio u prilično bijednom stanju. Moj tata je također želio vidjeti Humpse na djelu u Pallachu, da vidi na što to liči sad, kad Draško više ne svira. Bio je lijepi dan i nakon ručka smo se ukrcali u auto, u Puli pokupili Ivanu i odjezdili prema Rijeci. Ipsilon je tad bio tek u planu, tako da smo išli kroz Marčanu, Barban, Plomin pa po obali do Rijeke. Za prigodnu muzičku pratnju pobrinuo se Captain Beefheart. Slušali smo Safe as Milk, a onda i Strictly Personal.
U Rijeci smo se našli s Davorom i ostalima i onda otišli u Pallach. U Pallachu su već bili Anti Otpad, a dočekao nas je Dick May:
"Gdje je Draško?", pitao je odmah.
"Paaa.. ovaj... izbacili smo ga iz benda.", odgovorio je Davor.
"ŠTA???" May je bio zaprepašten, razočaran, nije mogao vjerovati što čuje.
"Čujte, morate odsvirati najbolje što znate. Došao je čovjek iz Dallasa i nemojte zajebati. "
Totalna neprilika. Igor nije želio ni čuti za stvari koje je stvarao Draško, Davor i ja smo ga nagovarali, ali ništa. Neće da čuje za Fiču, neće svirati Podzemnu željeznicu...
"Imamo mi odlične stvari koje nije radio Draško, a odsvirat ćemo i neke obrade..."
Davor je sjedio s Mayem, vodio se napeti razgovor. Kasnije je, za vrijeme tonske probe, Dick sjedio sa mnom. Pitao je šta se desilo, kako to da je Draško izbačen. Ja sam mu sve ispričao. Rekao je da smo budale i da smo mogli napraviti velike stvari, da smo bili na pragu i da smo sve zajebali. Pokušavao sam ga uvjeriti da Davor zna šta radi i da će biti OK.
Ali nije bilo OK. Naravno.
Prije Humpsa su svirali Anti otpad i, iako mi inače nisu bili baš nešto, stvarno su dobro zvučali. Uvježbani, žestoki... Bili su dobri.
Humpsi su odsvirali dvije-tri svoje stvari. Još jednu stvar su na brzinu sklepali na tonskoj probi. Bilo je to održavanje nekog dosadnog ritma i to desetak minuta. Nažalost, vidio sam da je sve otišlo kvragu i da bend zapravo više ne postoji. Ja sam bio na liniji s Draškom. Davor nije imao dovoljno hrabrosti sad kad Draška više nije bilo. Igor je dobro svirao, ali on je bio samo tehničar, bez želje da isprobava nešto novo. Ivor je bio sklon nekim improvizacijama, ali je također bio pretežno tehnički nastrojen. Za mene rock'n'roll nikad nije bio stvar tehnike, nego više duše. A Draško je upravo tako radio. Draško je nastupao dajući uvijek sve od sebe. Unosio je svoju osobnost, svoju dušu u svaki trzaj po gitarskim žicama, u svaki dah. Ja sam isto to unosio u svoje tekstove.
Nažalost, nije baš uvijek bilo razumijevanja za to. I to se još jednom vidjelo i tu, u Pallachu.
Humpsi su tada vježbali u nekoj garažici na Verudi. Oko njih su se počeli okupljati neki novi ljudi, a ja sam vidio da se ne računa toliko na mene. O tome će biti govora uskoro.

17 ožujka 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 12. dio

Nakon koncerta u Uljaniku na površinu su isplivale sve netrpeljivosti, sav razdor koji se nakupljao kroz duže vremensko razdoblje, sve više povećavajući jaz između članova benda. Uglavnom, kako smo već više puta spomenuli, a kako je i Draško to detaljnije objasnio u komentaru na 11. nastavak, Igor je bio vrlo neprijateljski raspoložen prema Drašku. Davoru je s jedne strane Draško išao na živce sa svim tim idejama, s druge strane je obožavao Draška i njegov kreativni naboj, divio se njegovim hrabrim nastupima na sceni. Davor je želio da bend napreduje, da izraste u nešto stvarno ozbiljno, a snagu za to je nalazio kod Draška. Ipak, istovremeno se toga i bojao. Znam to - više puta mi je to pričao.
Nakon škole smo često odlazili u Sax, mali kafić u blizini pulske civilne bolnice. Sax je bio ugodno mjesto, s dobrom muzikom, čestim izložbama... mjesto po našoj mjeri.
Toga smo se dana u Saxu okupili Davor, Igor, Goran, Ivana, Alina i ja. Bio je tu i onaj klavijaturista, ali ne baš dugo. Više-manje standardna ekipa, ali tema nije bila standardna. Bila je vrlo ozbiljna, mučna, atmosfera se mogla rezati nožem. I mi smo bili vrlo ozbiljni. Nismo se šalili, nije bilo ćaskanja, nego smo prešli na stvar. A tema je bila "ŠTA SA DRAŠKOM?"
Uglavnom, trebalo je odlučiti kako će se bend postaviti prema Drašku. Hoće li se i dalje uvažavati njegove želje, koje su bile sve ambicioznije i ambicioznije, ili će ih trebati zatomiti. Ili - treće - izbaciti Draška iz benda? Ideja o izbacivanju Draška iz benda nije tad bila iznesena prvi put, ali ovdje je prvi put jako jasno i glasno isticana kao jedini izlaz iz nastale situacije.
A kakva je bila situacija? Draško je dosta rekao u komentaru na 11. nastavak. On je imao vrlo velike ambicije, on je vidio Humpse kao istaknuti bend na nacionalnoj sceni i želio je raditi na njegovoj afirmaciji. Ulagao je goleme količine energije kako bi demo snimka i snimka nastupa doprla do ušiju onih koji mogu pomoći pri proboju Humpsa. Tražio je da se stvari izglancaju do kraja, tražio je da bend što više i što intenzivnije nastupa, pokazujući stalno nove stvari na koje ljudi nisu navikli, barem ne na lokalnoj sceni. Tražio je da bend poradi na scenskom nastupu. U Uljaniku je Draško nastupio s licem obojenim u bijelo. Davor je također zabijelio lice. Humpsi su se obukli u sakoe. Izgledali su odlično, barem Draško i Davor. Cilj je bio uniformirati bend. Draško i ja smo se u to militantno doba oduševili Laibachom i meni se jako sviđala ideja uniformiranja. Ostali nisu pristajali na to. Draško je na koncertu u Uljaniku navaljivao na klavijaturistu da što više koristi onu neku polugu na klavijaturama, kako bi sve zvučalo što psihodeličnije. Klavijaturisti se to nije sviđalo. Ni Igoru. Igor je želio svirati klasični r'n'r ritam, bez značajnijih odstupanja od toga.
S druge strane, bilo je tu još nešto. Igor je bio zaljubljen u Ivanu i nije podnosio što se Draško tako slobodno odnosi prema njoj. Draško i Ivana su se znali godinama, nastupali su zajedno u Inatu i njihovo je prijateljstvo bilo takvo da joj je Draško bez frke mogao opsovati, podviknuti na nju i slično. Igoru se nije sviđalo što si netko daje toliko slobode prema Ivani. Zato se u sukobu s Draškom uhvatio za tu slamku.
Dakle, u Saxu smo raspravljali o Drašku. Ideja je bila da prvo vidimo šta ćemo, a onda će Davor nazvati Draška, iznijet ćemo mu odluke i onda se dogovoriti s njime.
To je bila zamisao, ali rasprava je odmah krenula onim pravcem kojim Davor i ja nismo željeli da krene. Igor je odmah počeo sa
"Draška treba izbaciti i gotovo!"
Ivani i Alini se to dopalo i odmah su stale svim srcem uz tu odluku donesenu i prije odvagivanja argumenata za sve moguće opcije. Davoru je vidno bila muka. Pokušao sam smiriti duhove i iznijeti barem jedan razlog zašto je Draško OK i zašto mu treba dati priliku. Klavijaturista je tu upao s nekom svojom argumentacijom tipa:
"Taj Draško nas upropaštava. On sa onim svojim idejama sabotira koncerte." itd.
Davor mu je platio kavu i zamolio ga da nas pusti same.
Ali onda je krenula prava paljba. Davor je branio Draška, ali se nije želio zamjeriti ni Igoru, a ja sam bio jako uz Draška. Sjećam se da mi je u jednom trenutku palo napamet da predložim izbacivanje Igora, ali sam si pregrizao jezik (preradikalno!)
Kako je sastanak odmicao, tako se čulo sve manje glasova za Draška. Toliko su nas zaglušile Ivana i Alina da... sjećam se toga. I sramim se, jer na kraju sam i ja rekao:
"Da, Draška treba izbaciti!"
Sjećam se kako sam to rekao, kao da priznajem neku svoju grešku. Sjećam se i one gorčine što je ostala nakon te moje izjave. Odvratno sam se osjećao.
Kad sam nakon te rasprave otišao kući, puno sam razmišljao o svemu i bilo mi je stvarno teško. Bilo je to kao da se u meni nešto slomilo, kao da sam iznevjerio nešto do čega mi je jako stalo. I stalo mi je. Draško je zastupao baš ono što i ja. Ja sam inovativnim tekstovima pokušao progurati teme o kojima bendovi u to doba nisu pjevali, često lišene smisla, tek možda onog psihodeličnog. Draškova i moja poetika bila je zahtjevnija. Znam da su se ljudi toga bojali i zato je to bilo odbojno, barem na prvi pogled. Čim se pogleda malo dalje, u tome je bila jedina nada Humpsa.
Međutim, odlučeno je - Draško napušta bend.
Odlučeno je još nešto, s čime se ja nisam nikako želio složiti i mislio sam da ću ipak nekako to progurati kad se malo smire strasti - Humpsi više neće izvoditi stvari koje je većim dijelom stvorio Draško.
Odvratno!
Sastanak je počeo oko 11:30, a završio oko 14 sati. Razišli smo se kućama, a Davor je nazvao Draška. Drugog dana smo se našli Davor, Draško, Igor, Ivor, Ivana, Alina i ja, opet u Saxu. Drašku su prenesene odluke, a ja sam se osjećao kao govno. O svemu sam puno razgovarao s tatom i on mi je rekao da je to kraj Humpsa. Nisam tada želio verovati u to, mislio sam da će se stvari nekako riješiti i da će sve opet biti dobro. Zbog Davora sam odlučio nastaviti suradnju s Humpsima, iako je odnos s Igorom postao vrlo služben.
Par dana nakon toga, zbog nervozne neopreznosti rukom sam probio staklena vrata i skoro si prerezao žile na zapešću. S rukom u zavoju ušao sam u Jadran, gdje su me čekali Davor, Igor i klavijaturista. Trebali smo razgovarati o novim stvarima. Klavijaturista nam je objašnjavao kako bi "Humpsi trebali počet svirati Guns'n'Roses... To pali cure, to svi slušaju. Treba to! Pa onda uvježbamo Crvenu jabuku. Ljudi se pale na to. Vidjet ćete kako će biti para!"
Osobno sam mu, najsmirenijim glasom koji sam mogao izvući iz svoje utrobe, rekao kako može pokupiti svoje instrumente i da ga više ne želim vidjeti u Humpsima.

15 ožujka 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 11. dio

Uljanik
Uljanik je bio mjesto na kojem se okupljala srednjoškolska ekipa.. Više-manje dečkići s pivom u ruci i žudnjom u oku i graškama mučeničkog hladnog znoja. Sve zbog pogleda na curice u tankim bijelim košuljicama, što ih znoj onako neodoljivo pripija uz njihova tek propupala tijela. Curice cupkaju, dečkići se unezvjereno guraju oko njih, pazeći da se smjeste tako da ih curice trljaju svojim tijelima. Sve je bilo totalno uspaljeno, sve je bilo prepuno spolnih hormona. Uvijek je večer završila barem jednom tučom u kojoj se odlučivalo pravo prvenstva prijenosa genskog materijala mužjaka A pred mužjakom B (ponekad i pred mužjacima C, D, E,...) na neku spornu ženku.
Uglavnom, otužna pubertetska priča. Kao i uvijek.
Međutim, s vremena na vrijeme u Uljaniku su se organizirali i koncerti. Uvijek su za Božić svirali Idijoti, dolazili su bandovi svih profila i razina iskustva. Bilo je to jedno od najboljih mjesta na kojima se moglo svirati u Puli jer Uljanik se nalazi u centru, relativno je velik, moglo se svirati i na terasi...
Legendarni majstor rasvjete Tedi, zajedno s još nekom ekipom, organizirali su gitarijadu, na kojoj su se trebali okupiti svi relevantniji mladi bandovi. To je bilo negdje, čini mi se, u februaru 1992. (godina je sigurna, mjesec nije). Humpsi su pozvani na taj koncert, a Tedi je u zadnji čas promijenio program i stavio ih zadnje na raspored, da kao zvijezde večeri nastupe nakon pet-šest bandova. To je naročito pogodilo Hatross, koji su trebali svirati zadnji.
Humpsi su nastupali u sastavu: Davor, Draško, Igor, Ivor Ledinski (u ovo nisam 100% siguran) i klavijaturista kojemu sam zaboravio ime. S obzirom na to da su Humpsi tada već duboko "zaglibili" u eksperimentiranju i praktički postali psihodelična atrakcija pulske demo-scene, tako je i izgledao nastup. Odsvirano je svega nekoliko stvari, ali sve začinjeno škripom, delayem, wah-wahom,... Nešto na što ekipa u Puli nije baš navikla. Da, među svim tim bandovima koji su svirali death metal, grind core i sl. Humpsi su bili čista egzotika.
To ipak nije razlog što je netko iz Hatrossa (ispričavam se članovima Hatrossa na ovoj optužbi, ali do sada sam mislio da je za ovo odgovoran netko od njih - Alex me sad razuvjerio), iz prvog reda, usred jednog Draškovog meditativnog proboja u svijet gitarske buke, bacio kilu kupusa, što se prosula po njegovoj kosi, faci, gitari... Bila je je to stvarno šokantna scena. Draško je digao pogled, ne posustajući u solaži. Nervozno je maknuo onaj kupus što je visio s tijela gitare i nastavio još žešće, još psihodeličnije, još distorziranije. Jedna od najjačih scena prkosa koje sam vidio!
Nakon toga, slijedio je još Fičo, vrlo žestok, brz...
I onda rasprava u bekstejdžu. Igor nije ni razgovarao s Draškom, zapravo je rekao da mu je baš drago što se dogodilo, jer "tako mu i treba". Onda je "neznani" klavijaturista napao Draška da previše filozofira i da mu to nije dobro i da on više neće svirati s njima ako Draško tako misli nastaviti. Klavijaturista je otišao iz banda nakon sljedeće probe. Ipak, organizatori koncerta su bili oduševljeni nastupom i govorili su da treba izdržati tako.
Davor i ja smo zaključili da muziku Humpsa Puležani ne kuže, jer su prezasićeni golemom količinom jednakih bandova.
Skužit će oni jednog dana... mislili smo mi.

13 ožujka 2008

Gripa!


Prvo se razbolio Matko. On nije imao gripu, nego upalu grla. Dobio je antibiotik i već je od ponedjeljka dobro.
Onda se razbolila Zvjezdana. Imala je temperaturu dva dana i ozdravila je.
Dolores je u subotu ulovila temperatura i uskoro smo shvatili da se radi o gripi. Tako da sam vikend proveo čuvajući bolesnu obitelj. U ponedjeljak nisam išao na posao, ali Dolores je već tada bilo nešto bolje pa sam u utorak ipak otišao. Međutim, oko 10 me nazvala Dolores i rekla da joj je opet loše. Otišao sam kući.
I... kad sam došao kući, osjetio sam da sam i ja podlegao pod naletom virusa kletog. Uglavnom, od tada mi se sve vrti oko čajeva, MaxFlu-a i slično. Snižavam temperaturu na par sati, a onda me opet sruši i tako. Ni malo utješno ne zvuči podatak da je Dolores tek danas, dakle nakon čitavih 6 paklenih dana, stvarno nešto bolje. Meni je ovo danas tek treći dan. Ovo mi je prvi put da sam malo zasjeo za kompjuter - koristim tih par sati djelovanja antipiretika..
I tako. Nemam baš energije pisati nastavak priče o Humpsima. Jedva čekam da se oporavim pa da konačno napišem ta zadnja poglavlja.

07 ožujka 2008

Hvala Bogu!

Kažem to jer sam konačno završio jedan rad i poslao ga šefu na pregled. Rad sam nazvao "Infrared Spectroscopy of Liquid Water-N,N-dimethylformamide Mixtures at 25°C". Uglavnom, pisanje tog rada me odvojilo od Nabrekline ispraznosti na dulje vrijeme, ali sad konačno, dragi moji čitatelji, možete mirne duše očekivati nove postove.
JEEE!

26 veljače 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 10. dio

Nova stremljenja
Nakon koncerta u HPu band je, dakle, dobio novi zamah, ali se istovremeno počeo kretati u jednom novom pravcu. Draško pokušava krenuti ozbiljnijim, ambicioznijim smjerom, što i Davor sve više zagovara. Zato, već početkom 1992. godine, pada dogovor s producentom Goranom Ćurićem - Ćotkom, koji je imao studio "Ear" u Štinjanu. Nakon nekoliko dana snimanja (snimali su Davor, Draško, Ivor Ivezić i Igor) i još nekoliko dana montaže i sređivanja snimki, preslušavamo materijal i Ćotka snima master traku na TDK-ovoj CrO2 kazeti.I to je to - demo snimka je tu, sad treba to nekome pokazati i krenuti na ozbiljan posao snimanja albuma. Ipak, ekipa nije skroz zadovoljna, jer Davor i Draško žele sve skupa doraditi, dok je Igoru sveedno - on će odsvirati svoje i to je to. Što se demo snimke tiče, moram reći kako je nikad nisam doživljavao kao najbolje ostvarenje banda. Osim što je zvuk bio nekako jako prigušen, one stvari koje su zamišljene kao žestoke (Podzemna željeznica i Čovjek s bijelim Fičom) odsvirane su mlako. One psihodelične stvari bile su odsvirane bez dovoljno eksperimentiranja. Sve skupa je rezultiralo u jednoj velikoj neujednačenosti. Zato nikad nisam bio baš prezadovoljan rezultatom. Ipak, imam tu snimku, iako mi u ovom trenutku nije pri ruci. Čim je iskopam iz "arhive", prebacit ću je u mp3 i stavit je na internet.
U to doba, trzavice među Draškom i Igorom postaju sve češće i sve žešće, ali, kako se meni čini, tu je Igor pretjeravao, a cure (Ivana i Alina) su sve to dodatno podgrijavale. Anti-Draško frontu unutar banda čine Igor i klavijaturista, koji je odnedavno u bandu (a kojemu sam zaboravio ime). Klavijaturista dobro svira, ali je čisti tehničar, bez ideja, čovjek kojemu smeta eksperimentiranje i slične stvari, koje su se Drašku i meni, međutim, jako sviđale i koje su nam bile vrlo izazovne. Draško je želio zvuk banda dovesti do nečega što liči na rane Pink Floyde, Davor je bio rokerskije orijentiran i oduševljavala ga je stvar "I'm Goin' Home (by Helicopter)" od Ten Years Aftera (poslušajte izvedbu te stvari na Woodstocku). Ja sam u to doba otkrivao Velvet Underground, Zappu i Captaina Beefhearta, Amon Düül II i sl. i taj zvuk me, uz Sonic Youth, Stoogese, MC5 itd. inspirirao i priželjkivao sam da sve ode u tom smjeru.
Ipak, najdraži band su mi bili Ramonesi i u to doba sam barem jednom dnevno morao preslušati njihov prvi album. Međutim, iako su se i Davor, Ivo i Draško zaklinjali u Ramonese, nikad nismo ni pomislili da bi se Humpsi trebali ograničiti na njih. Ono što nam je svima bilo zajedničko je oduševljenje kompilacijom Paket aranžman. Svi smo obožavali taj album i crpili smo inspiraciju iz njega. Ujedno je to i album koji je vjerojatno ostavio najdublji utjecaj na mene.

20 veljače 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 9. dio

I poslije Ivora Ivor
Humpsi su, nešto malo nakon koncerta HPu, odlučili snimiti svoje materijale, kako bi jednog dana stvarno objavili i album. Draškov stav je, s tim u vezi, bio da treba snimiti demo snimku koja bi služila više kao evaluacija banda.
U to doba, band više ne vježba na Monte Zaru. Koliko se sjećam, došlo je i do neke svađe s Headbangerima (iako možda i griješim) - čini mi se da se radilo o nesuglasicama oko termina proba. Band se, dakle, seli na Kaštel, u prostorije Inata, amaterske kazališne skupine u kojoj je bio jako aktivan Draško. Branko Sušac, voditelj Inata, bio je oduševljen Humpsima, smatrao je da band ima velike potencijale i da treba raditi na tome.
Kao što već rekosmo, nametnula se i potreba nalaženja "ozbiljnog" basista. Braičin je jedan od idejnih stvaratelja banda, ali nikad nije bio baš preterano pouzdan, a i trebao je otići iz Pule u Zagreb, na faks. Ivor je stalno imao nekih frka u školi pa nije baš mogao biti uvijek na raspolaganju. I sad se, kao logičan izbor, pojavljuje Ivor Ledinski. Ivor je sam izrađivao instrumente, popravljao gitare, a i odlično je svirao. Učio je od najvećih gitarista i želio je negdje prezentirati svoje umijeće. Vrlo brzo je svladao sve stvari Humpsa, dodajući im još neke finese. Još neko vrijeme je ipak Ivor Ivezić svirao, a Ivor Ledinski je učio, jer nije želio ništa manje od savršenstva.
Javljaju se tu još neki problemi koji će kasnije, kako ćemo vidjeti, metastazirati do neslućenih razmjera. Igor, bubnjar, zaljubljuje se u Ivanu, jednu od tri vjerne pratiteljice banda. Ta ljubav se samo djelomično ostvarila. S druge strane, Draško sve češće iznosi svoje ideje, vizije banda. Draško vidi band kao umjetnički projekt, na kojemu stalno treba raditi, kojega treba dorađivati, unositi stalno nove momente. Treba dodavati instrumente, mijenjati izraz, treba poraditi na scenskom nastupu. Čak je govorio i o uniformiranju članova banda. Igor je na sve to gledao s priličnom dozom nerazumijevanja. Davor je želio samo svirati i ništa više od toga.
Nastaju dvije glavne struje - artistička, tj. Draškova, koja je zastupala tezu "Humpsi su teatar"; rock'n'roll, tj. Davorova, kojoj je bio cilj raditi što veću količinu dobrih pjesama i što više nastupati, bez potrebe za nekim spektakularnim scenskim nastupom. Igor je bio priklonjen Davoru, bez jasnog izjašnjavanja. Ivor Ledinski je svemu pristupao profesionalno. Ja sam želio da band svira, zastupao sam akumulaciju pjesama, ali zastupao sam i Draškove vizije.
Draško i Davor dovode u band klavijaturistu, koji je, međutim, trebao nastupati samo u nekim stvarima.
Kako su se stvari razvijale, vidjet ćemo uskoro.
[Obavezno pročitajte i komentar, u kojemu Draško pojašnjava neke detalje]

19 veljače 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 8. dio

Koncert u Hotelu Pula
U hotelu Pula u to su se doba, u organizaciji Foruma mladih, održavali "koncerti za reanimaciju izbjeglica". Izbjeglice iz svih krajeva Hrvatske dolazili su u Pulu. Rijeke i rijeke ljudi unezvjerenih pogleda, s najlon kesama u ruci, u kojima je bilo sve što su uspjeli spasiti. Mi smo gledali te ljude, ali nismo rat doživljavali u punom smislu. 18. studenog pada Vukovar. Ponoć je i potpuni je mrak na željezničkom kolodvoru. Miro, Andrija, Breški i ja odlazimo dočekati vukovarske izbjeglice. Ti jadni ljudi izlaze iz vlaka. Puležani ih dočekuju pljeskom, daju im kruh, daju im bilo šta da jedu i piju. Mi gledamo, ti ljudi prolaze pored nas, a nama se steže grlo. Tad sam prvi put osjetio sav taj njihov jad.
Ali - TREBA SVIRATI! Rat je i treba odgovoriti na sve to dobrim tekstovima, tutnjavom bubnjeva, treštanjem električne gitare, zaglušujućim urlanjem u mikrofon.
Humpsi 29. studenog 1991. unose svoje instrumente u Hotel Pulu. Kultno okupljalište alternative ove noći je naše. Ne samo naše, nego i od Headbangera i Trija Porkodija.
"Dečki, samo se nemojte zajebavati s danom republike!", govori nam Dick May, dok sjedimo s Lampom iz Trija Porkodija na zidiću ispred ulaza. Svi smo tu, i Goran, i ja, i FX. Cure, Ivana, Alina i Željana još nisu došle i mi odlazimo trčati oko HPa. Mrak je, a Davor i ja, trčeći, osmišljavamo zadnje detalje pred koncert. Baš smo jučer napisali i uglazbili "Ovcu", a Draško je na to dodao još 10-tak minuta psihodelične solaže. Tekst ide ovako:
Ubio sam ovcu
da napravim kapu.
O zašto sam je ubio
kad mi kapa ne treba.
Trčimo i smišljamo poredak pjesama. Počinje s Izgaranjem. Treba svirati i Idole. I Zlatnog papagaja. Koncert se bliži i ulazimo unutra, jer tonac je stigao i treba odraditi tonsku probu. Headbangeri već probavaju. Zvuče odlično...
Humpsi su nabrijani do kraja. Davor je u dugom mantilu, raščupan. Izgleda kao da je frontman Pekinške patke. Draško je sav unezvjeren, uzbuđen pred koncert - ipak je ovo Pula. Ivor drma po basu, još nije skroz izvježbao "Fiču". Igor sjedi i puši, čeka da ga pozovu da sjedne za bubnjeve.
Koncert počinje!
U zadnji čas dobacujem toncu kazetu da snimi Humpse, a netko dolazi i s kamerom.
Cure vrište. Davor nešto dovikuje Drašku.
"U ovom tužnom trenutku da ispratimo naše voljeno nam pojačalo koje je izgorilo u nesretnim okolnostima..." započinje Draško, a cure još glasnije vrište.
I Humpsi sviraju. Odlično im ide, čak ne izliječu iz ritma.
Pjesme se redaju jedna za drugom, a ja zadovoljan promatram.
Izgaranje --- Biti živ --- Milinka
"Dame i gospodo - VIS Idoli!" viče Draško, nakon čega slijede dvije njihove stvari: Uber Europa i Plastika. Zatim ide Meskalin blues, koja mi je tada zvučala OK. Podzemna željeznica zvuči super! Furiozna, žestoka, baš pravi punk! Vrlo jaka stvar!
Čovjek sa bijelim fičom - cure viču "Ne to!", jer misle da je koncert gotov. Naravno, Draško pjeva tu stvar, Davor svira gitaru. Odlično! Jako sam sretan i zadovoljan! Ponosim se Humpsima. U drugom dijelu pjesme, kad dolazi do vrhunca, Ivor izlijeće iz ritma, izlijeću i Igorovi bubnjevi. Ali i to zvuči dobro, baš pankerski. Baš tako treba!
koncert nije gotov. Treba odsvirati još nešto.
"Je'n dva. Da vas čujem! Milinka! Milinka! Milinka!" ekipa urla od oduševljenja.
Milinka II traje dugo. samo uvodna solaža traje 2 minute, a ima još dužih dijelova. Nije stala cijela na snimku koncerta. Nisu stale ni Ovca ni još nekoliko obrada, među kojima je i Zlatni papagaj od Električnog orgazma.
Ovca je trajala, trajala i trajala - sjećam se, duuugo, najmanje 8 minuta. Ali to sam baš tako i želio da ispadne.
Humpsi silaze s bine, a DJ Brada pušta, Dicku za inat, "Dan republike" od Zabranjenog pušenja.
Bio je to stvarno odličan koncert i ja sam bio jako zadovoljan. Davor i Draško, kao okorjeli perfekcionisti (što su ostali i do danas) su bili nezadovoljni izlijetanjem iz ritma, ozvučenjem, nedostatkom monitora... Zaključak je bio da treba naći pouzdanog basistu, koji će brzo naučiti sve stvari i koji će moći stalno svirati.
Bla bla bla.
Koncert je bio odličan I GOTOVO!!!

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 7. dio

Monte Zaro
Nakon ljeta, Humpsi iz Lukine kuće prelaze na Monte Zaro. Na Mote Zaru je živio (tj. još uvijek živi) Draškova i Ivorova šira obitelj s očeve strane. U toj kući nalazi se prostrani podrum, baš kao stvoren za probe. Ubrzo nakon što su ponovo krenule probe, Humpsi u isti prostor primaju Headbangere, band koji je tek nastao, ali koji nemaju gdje svirati. Oni su imali jednu autorsku stvar, a sve ostalo su bile obrade. Pjevač se furao na Lemmya iz Motorheada i ta njihova pojava - frontman s gitarom spuštenom do koljena, njegova duga kovrčava kosa, lenonke - već zbog toga je vrijedilo družiti se s njima. Stvar im se zvala Glasnice i ima refren "mi pjevamo dok pucaju glasnice..". Ta stvar je stvarno moćno zvučala.
Headbangeri su se divili Humpsima, kako imaju bogat repertoar:
"Ne svirate baš nešto, ali tekstovi su kul!", na što sam ja odgovarao:
"Ne, ne.. Oni baš odlično sviraju, ali tekstove treba srediti."
Tad sam pisao i pisao. Pjesme su nastajale iz dana u dan. Nije bilo baš sve uglazbljivo i na kraju sam pogubio i sve te tekstove. Jednu stvar su ipak uglazbili, iako je to vjerojatno najlošiji tekst kojeg sam napisao u životu. Ta stvar je odmah uglazbljena, na divljenje Headbangera:
"Ma da... šta sad ste napravili tu stvar?"
"Jeb'ga, Nidžo je napisao tekst, nemamo šta čekati!"
Draško, Ivor i ja tada počinjemo razmišljati i o albumu. Smišljamo ime: "Balada o bojleru nad lavaboom". Draško crta omot. Ja razmišljam o tekstu... Davor dorađuje neke stare pjesme.
Totalno oduševljenje vlada bandom.Treba svirati u Puli. Treba sve te pjesme prezentirati domaćoj publici. Treba svirati. Što više.

17 veljače 2008

Ples u zaselku

Listajući današnji Jutarnji list, naišao sam na članak u kojem izražavaju svoju nevjericu i zgražanje ponašajem okupljenog razdraganog puka na Trgu bana Jelačića za vrijeme koncerta Severine. Popratna slika prikazuje skupinu mladih koji plešu kolo oko Manduševca. Atmosfera kao u nekom narodnjačkom klubu. Ono - mladi Hrvati pokazali su kako se znaju zabavljati.
E, sad, je li to čudno? Mene ne iznenađuje to što sam vidio. Ionako je Zagreb odavno pretvoren u jedno veliko selo, u kojem se tek neki pojedinci bore za očuvanje onih ostataka ostataka urbanog u toj "metropoli". Jučer sam pisao o tome kako izgleda centar Zagreba. Dovedena je i Severina, koja se, naravno, savršeno uklopila u ugođaj. Kolo nije ništa neobično. Zapravo, neobičnije bi bilo da mladi nisu zaplesali kolo.Naravno, isti ti razgaljeni mladi najvjernija su publika "javnih gradskih prostora", kao što su shopping centri. Blještavi, šareni centri koji ti pružaju odličnu zabavu uz kupovinu. Čisti turbo folk.
Ali, opet naravno - komentator događaja Damir Sokić i komentatori vijesti uhvatili su se za nacionalnu slamku i za sve optužuju Srbe (a koga drugoga) za uvoz turbo folka. Potpuno pogrešno, što se mene tiče. Jer turbo folk je cijela ova gradska vrhuška. Siguran sam da je njima bilo toplo oko srca gledajući tu mladost, to cvijeće Zagreba, kako složno cupkaju držeći se za ručice.

[Sliku sam posudio od Jutarnjeg lista]

14 veljače 2008

Javljanje iz zaselka u podnožju kipa bana Jelačića

Svakog dana prolazim pored jednog malog zaselka koje je podignuto u centru Zagreba. Iz drvenih kolibica širi se miris skupocjenih jeftinih kobasica, ljudi čekaju u redu, a rumeni kobasičari u ritmu populističkih nota s Narodnog radija veselo ih ubacuju u peciva.
Idilična seoska atmosfera u centru onoga što bi trebala biti urbana cjelina prekrasno zrcali predivnu politiku koja vlada gradom.
Danas je, uz sve to, selo zameo i snijeg. Pogledajte slike.A ja prolazim tim selom... Upravo sam pročitao u Metropoli (koju uzimam da si podignem razinu iznerviranosti) nešto što sam znao od ranije, o urbanističkom planu uređenja naselja Kruge. Znao sam kako izgleda taj plan, ali način na koji je to sročila novinarka Metropole, dodatno povećava razinu urbanih spolnih hormona. Naslov je "I Trnje postaje velegrad". Novinarka zatim oduševljeno, u erotskom zanosu, priča o faličkoj gradaciji, koja kreće od 7- do 9-katnih stambenih i poslovnih zgrada, da bi sve to, u eksplozivnoj erekciji, završilo 21 katnim falusom na uglu Vukovarske i ulice Kruge. Protagonist terminalne faze njene onanije je stručnjak, kojeg je pitala za mišljenje. Stručnjak je pekar, koji, kroz novinarkino orgazmično dahtanje u valentinovsko jutro, kaže da će "kvart konačno izgledati svjetski".
Još jednom vidimo kako živimo u gradu ispremješanih vrijednosti. Ruralno se ubacuje u centar, a sve se to začini pučkom veselicom ždrijeba skijaša, nakon čega slijedi gradnja kristalnih zgrada i garaža na trgovima, za "elitu". Da sve izgleda "svjetski".

13 veljače 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 6. dio

Pulska mlada scena
Uglavnom, dogovoriti svirku u Puli bilo je ponešto teže nego u Kopru, Rijeci i slično. Iako je glavni cilj bio svirati u Zagrebu, Pula je ipak bila matični grad i trebalo je svirati pred domaćom publikom.
U to doba u Puli se sviralo uglavnom u Hotelu Pula (već spomenuto kultno mjesto), Uljaniku. Pink Pantheru i Circolu. Međutim, jedan od težih kamena spoticanja bila je činjenica postojanja tzv. Foruma mladih, organizacije koja bi se načelno trebala brinuti o svim aspekima djelatnosti mladih. U praksi, barem što se rocka tiče, to je bila katastrofa. Rock sekcijom upravljao je Dick Sram-te-bilo May [ne navodim pravo ime te persone, ali svi upućeni će ga prepoznati]. On je organizirao veliki Melody festival 4. VIII. 1990. godine, gdje su svirali Einstürzende Neubauten (koji su nedavno rekli da se nadaju da taj čovjek više nikad nije organizirao ništa), Alien Sex Fiend i ostali nositelji svjetske industrial noise scene. Bio je to velik koncert, pravi spektakl koji je ostavio neizbrisiv pečat na pulsku scenu. Dick je kasnije organizirao još mnoga događanja u Puli, ali nikad nije napravio ništa ni izbliza toliko dobro. Bandovi redovito nisu dobivali zaslužene pare niti ikakvu drugu materijalnu zadovoljštinu. Forum mladih je zato Dicku služio tek kao efikasan paravan za neke druge aspekte njegovog poslovanja.
Da bi se u Puli sviralo, trebalo je sve prepustiti Forumu mladih. Drugim riječima, trebali ste biti dobri s Dickom Mayem. Nama se sve to nije sviđalo i pokušavali smo drugim kanalima doći do neakvog angažmana. To baš i nije išlo, unatoč poznanstvima sa starijim i utjecajnim bandovima, kao što su KUD Idijoti.
Bandovi koji su u to doba djelovali unutar srednjoškolske scene su redom svirali vrlo žestoku muziku. Hard core, punk, ekstremni pravci metala... Ovdje su nabrojani neki od njih, po sjećanju:
Anti otpad - HCAnti drot - punk
Condition Critical
Pneumonia - HC
Hatross - death metalBlockade Runner - speed metalMerry Stoned - progresivni grind core
Sexton - speed metal
Trijo Porkodijo - punk
Frontalni udar - punkDNA(Djeca neuspjelih abortusa) - punk
Treća smjena - punk
Headbanger - frontman se furao na Lemmya iz Motörheada
nešto stariji su bili Gustaph y njegovi dobri duhovi, koji su tad svirali psihodelični punk, a nekoliko godina kasnije su promijenili ime u Gustafi.

i još puuuuno drugih

"Veliki" bandovi:
KUD Idijoti
The Spoons - nešto o njima na kraju ovog teksta
Messerschmitt
Atomsko sklonište - pogledajte šta je nasrano ovdje (punk???).