Zakon o totalnoj rasprodaji znanosti

Ustav Republike Hrvatske
Članak 68
Jamči se sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stva­­­ra­laštva.
Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti.
Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote.
Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.
Država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i športu.

Već i sam način donošenja nacrta paketa zakona: Zakona o znanosti, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o sveučilištu poziva na uzbunu. U tajnosti, iza zatvorenih vrata, bez ikakvog objašnjenja, a još manje dijaloga sa zainteresiranom javnošću, donesena su ta tri nacrta i stavljena na javnu raspravu 12. listopada. Krajnji rok za podnošenje primjedbi je 1. studenog. Za javnu raspravu o ta tri vrlo važna zakona velikodušno nam je, dakle, dodijeljeno čak 19 dana (13 radnih). Istina, prije toga je procurila verzija rektora Sveučilišta u Zagrebu, žigosana, kao da se radi o strogo povjerljivoj vojnoj tajni, a ne dokumentu od općeg interesa. Primjedbe i prijedlozi, koji su dosad pristigli na adresu MZOŠ-a nalaze se ovdje.
Kažem, već je iz toga razvidan odnos nadležnog Ministarstva prema znanosti. Nije ni potrebno čitati tekst nacrta Zakona kako bismo se uvjerili u namjeru stvaranja politički dirigirane znanosti. Zato od te točke i krećemo.
Ustav Republike Hrvatske prepoznaje znanost kao jednu od temeljnih vrednota našeg društva, djelatnost od općeg interesa i jamči joj se puna autonomija. Iz ovih odredbi Ustava proizlaze i sve moje primjedbe. Pojednostavljeno, u Ustavu možemo pročitati da, iako je država dužna financirati znanost, upravljanje treba biti prepušteno samim znanstvenicima. Iz toga ne proizlazi da znanstvenik može istraživati štogod mu padne napamet, a da se pritom ne treba pitati o konzekvencama svojih otkrića. Koje bi se to tijelo, ako nije sastavljeno od znanstvenika, moglo kompetentno suočiti s pitanjima opravdanosti nekog istraživanja? Kakva je to uopće znanost, ako je lišena bilo kakve odgovornosti? To nužno dovodi do predavanja otkrića društvu bez dovoljnog znanja i uvida, na temelju čega bi donijelo ispravan sud o mogućoj koristi, ali i opasnostima koje donose ta otkrića.

Etika

U važećem Zakonu o znanosti predviđa postojanje tijela što kontroliraju etičnost znanstvenih istraživanja (čl. 37 Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visikom obrazovanju NN 45/09). Nacrt novog Zakona ni jednim slovom ne predviđa etičku regulaciju znanstvenog rada. Time se, ako ovaj Zakon prođe, ukida Odbor za etiku u znanosti. Iako tom Odboru možemo predbaciti, za naše prilike vrlo uobičajenu, neefikasnost, ipak je u nekoliko navrata ukazao na grube povrede znanstvene etike. U članku Nenada Jarića Dauenhauera objavljenom 20. listopada na t-portalu, navodi se da predsjednik Odbora dr. sc. Vedran Katavić s Medicinskog fakulteta u Zagrebu ističe da je to tijelo za svojeg rada bilo svjedok teških slučajeva povrede znanstvene čestitosti koji su najčešće bili prešutno prihvaćeni ili podupirani u vlastitim institucijama, što je samo vrh sante leda. Prema tome, to tijelo nam je potrebno, s time da ga je nužno ojačati, sastaviti ga od nezavisnih znanstvenika, čime bi se izbjegao sukob interesa, klijentelizam i klanovska solidarnost. Odbor bi trebao predstavljati najviši autoritet i trebalo bi biti lišeno bilo čega što bi moglo utjecati na njegove odluke. Iz toga proizlazi da bi, s obzirom na veličinu naše zemlje i znanstvene zajednice, najbolje bilo da se članovima tog tijela imenuju znanstvenici koji nisu iz Hrvatske.
Nažalost, nacrt Zakona o znanosti ne pridaje nikakvu važnost etici u znanosti.

Članak 88
(1)Nacionalno vijeće za znanost, Savjet za financiranje znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja, Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, područna znanstvena vijeća i matični odbori prestaju s radom istekom roka iz članka 84. stavka 1. ovog Zakona.

Financiranje

Nacrt Zakona nameće jaku tržišnu usmjerenost znanosti. To zovemo komercijalizacijom. Ovdje je bitna novina nova terminologija, prema kojoj se instituti dijele na nacionalne i državne. Nacionalni instituti se iz državnog proračuna financiraju s najvećim mogućim udjelom od 80%, a udio javnih sredstava u financiranju državnih instituta iznosi najviše 60%. Procjena udjela u ukupnim sredstvima se provodi po proporcionalnom modelu, što znači da će se utvrđivati sredstva dobivena iz različitih fondova, vlastiti prihodi instituta itd. pa će se prema tome određivati ostatak. Taj ostatak je vrlo upitan iz same činjenice da u Nacionalnom vijeću (vidi dalje u tekstu) sjedi Ministar financija. Taj udjel se određuje i s obzirom na sukladnost s nacionalnim prioritetima u znanosti, koji su zadani Strategijom razvoja znanosti i tehnologije u RH. U članku 2 nalazimo da je Strategija razvoja znanosti i tehnologije u RH "dokument kojeg na prijedlog Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje i znanosti donosi Hrvatski sabor za razdoblje od pet godina, a sadrži temeljene prioritete i ciljeve u znanstvenim istraživanjima i tehnologiji u Republici Hrvatskoj". Dakle, opet to isto tijelo kojim, prema predloženome, upravljaju osobe koje ne trebaju imati nikakve znanstvene kompetencije. Strategija se donosi na 5 godina, što, u kombinaciji s poznavanjem sastava tijela koje ju donosi, dovodi do zaključka da će ta strategija biti uvjetovana trenutnim (ne dugoročnim, naravno!) gospodarskim potrebama te trenutnom političkom dinamikom. Uz to, već i sam naslov te Strategije privilegira znanost usmjerenu k tehnologiji i, shodno tome, tržištu, čime se, posljedično, deprivilegiraju fundamentalna istraživanja. Društveno-humanistički sektor je u još lošijoj poziciji. A gdje se tu nalazi obrazovanje? Nema ga u naslovu.
Sve ovo zajedno sigurno će dovoditi do neetičkih prenamjena sredstava, što će biti naročito potpomognuto izostankom tijela koje bi na unificiran način provodilo etičku regulativu.

Politička kontrola

Radim na Institutu Ruđer Bošković. Kroz njegovu povijest može se pratiti srozavanje kvalitete znanosti, koja je korelirana s uplivom politike. Ovim Zakonom, u predloženom obliku, utjecaj politike postaje jači nego ikada, što već samo po sebi ukazuje na veliku opasnost od daljnjeg srozavanja. Ako Odborom za obrazovanje, znanost i kulturu (vidi čl. 7) predsjedava predsjednik/ca Vlade, a u njemu sjede i ministar znanosti, predsjednik i potpredsjednik saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, ministar financija te znanstvenici prema izboru Vlade. Usporedimo sad to s odgovarajućim odredbama važećeg Zakona:

Važeći Zakon (NN 45/09):
Članak 9
(1) Nacionalno vijeće za znanost ima predsjednika i dvanaest članova, od kojih su četiri
znanstvenika u zvanju znanstvenog savjetnika zaposlena u znanstvenim institutima, šest redovitih profesora te tri osobe izvan sustava znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja.
(2) Mandat predsjednika i članova Nacionalnog vijeća za znanost je četiri godine.
(3) Nacionalno vijeće za znanost na svoje sjednice poziva ministra te po potrebi druge članove
Vlade Republike Hrvatske, koji mogu sudjelovati u raspravi bez prava glasa.

Članak 10
(1) Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje ima predsjednika i dvanaest članova od kojih su
sedam sveučilišni profesori s time da je jedan od njih iz područja obrazovanja nastavnika, dva
profesori visoke škole, dva znanstvenika zaposlena u znanstvenom institutu te dvije osobe izvan
sustava znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja.
(2) Mandat predsjednika i članova Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje je četiri godine.
(3) Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje na svoje sjednice poziva ministra te po potrebi
druge članove Vlade Republike Hrvatske, koji mogu sudjelovati u raspravi bez prava glasa.
Način imenovanja članova Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje

Nacrt Zakona o visokom obrazovanju
Članak 7
(1) Nacionalno vijeće ima devetnaest članova.
(2) Predsjednik Nacionalnog vijeća po položaju je predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
(3) Nacionalno vijeće ima dva zamjenika. Jedan zamjenik po položaju je Ministar i jedan od članova iz stavka 5. ovog članka kojeg između sebe biraju članovi Nacionalnog vijeća.
(4) Članovi Nacionalnog vijeća po položaju su i:
- ministar nadležan za financije;
- predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog Sabora;
- potpredsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog Sabora.
(5) Ostale članove Nacionalnoga vijeća imenuje Vlada Republike Hrvatske na vrijeme od četiri godine na sljedeći način:
- za svako znanstveno područje iz zakona kojim se uređuje područje znanosti imenuje po dva člana;
- iz umjetničkog područja imenuju se po dva člana.

Članak 8
(1) Na temelju javno objavljenog poziva Ministarstva, kandidate za članove
Nacionalnoga vijeća predlažu znanstvene pravne osobe.
(2) Vlada Republike Hrvatske imenuje članove Nacionalnoga vijeća na prijedlog
Ministarstva, vodeći računa o zastupljenosti predstavnika sveučilišta i drugih
znanstvenih pravnih osoba.

Vidimo da se ovim nacrtom predlaže upravo suprotno rješenje od važećeg. Rješenje koje znanstvenike baca u drugi plan upravo tamo gdje bi morali biti u prvom planu. Dakle, novi prijedlog je upravo zastrašujuće lošiji od važećih odredbi. Ovako omalovažavajući stav prema znanosti i znanstvenicima, ukidanje Ustavom zajamčene autonomije znanosti podsjeća na neke druge, diktatorske režime. Našao sam još jedan članak s t-portala (autor Nenad Jarić Dauenhauer, objavljen 25. listopada), u kojem nalazim sličnu tvrdnju prof. Mislava Ježića.
Nadalje, a u skladu s gore navedenim, znanstvenim vijećima se dodatno umanjuju ovlasti, dok se upravnim vijećima povećavaju. Pogledajmo kakve su ovlasti znanstvenog te kakve su ovlasti, sastav i način imenovanja članova upravnog vijeća:

Važeći Zakon (NN 45/09):
Članak 25
(4) Upravno vijeće instituta, sukladno statutu, čine članovi koje imenuje osnivač te članovi koje izabere znanstveno vijeće instituta. Broj članova upravnog vijeća instituta određuje se statutom, uz ograničenje da ne može biti manji od tri ni veći od devet. Članovi koje imenuje osnivač čine
većinu u upravnom vijeću. Upravno vijeće vodi financijsku i poslovnu politiku, odlučuje o
raspolaganju imovinom veće vrijednosti sukladno statutu te odlučuje o pitanjima koja statutom
nisu stavljena u nadležnost drugih tijela.
(5) U znanstvenom vijeću znanstvenici i osobe izabrane na suradnička radna mjesta ili njihovi predstavnici odlučuju o znanstvenim i stručnim pitanjima. Znanstveno vijeće:
1. utvrđuje i provodi znanstvenu politiku instituta,
2. raspravlja i odlučuje o znanstvenim i stručnim pitanjima,
3. provodi dio postupka izbora u znanstvena zvanja, kad je institut za to ovlašten,
4. provodi postupke izbora na znanstvena, suradnička i stručna radna mjesta,
5. imenuje i razrješuje dio članova upravnog vijeća instituta, u skladu sa statutom,
6. predlaže upravnom vijeću kandidate za natječajni odbor za izbor ravnatelja instituta,
7. daje upravnom vijeću instituta prethodno mišljenje u postupku donošenja statuta te
8. obavlja druge poslove određene odlukom o osnivanju i statutom instituta.

Nacrt Zakona o znanosti:
Članak 22
(1)Upravno vijeće javnog znanstvenog instituta ima pet do devet članova od kojih je jedan član predstavnik zaposlenih.
(2)Točan broj članova upravnog vijeća određuje se statutom.
(3)Predsjednika i članove upravnog vijeća javnog znanstvenog instituta imenuje Ministar, osim člana predstavnika zaspolenih kojeg bira radničko vijeće.
(7)Predsjednik i članovi upravnog vijeća javnog znanstvenog instituta imenuju se na vrijeme od četiri godine.

Članak 24
(1)Znanstveno vijeće obavlja funkciju stručnog vijeća u smislu odredbi Zakona o ustanovama.
(2)Znanstveno vijeće čine radnici na znanstvenim radnim mjestima ili njihovi predstavnici te predstavnik znanstvenih novaka u skladu sa statutom.
(3)Znanstveno vijeće javnog znanstvenog instituta:
- na zahtjev upravnog vijeća utvrđuje prijedlog strategije razvoja znanstvenog instituta i elaborat o obavljanju znanstvenih istraživanja;
- na zahtjev upravnog vijeća predlaže opći akt o uvjetima za izbor na znanstvena radna mjesta, u slučaju javnih znanstvenih instituta donosi se uz prethodnu suglasnost Ministra;
- ocjenjuje uvjete pristupnika za izbor znanstvenih novaka na javnim znanstvenim institutima;
- predlaže dio članova upravnog vijeća znanstvenog instituta, u skladu s ovim Zakonom i statutom;
- ocjenjuje rad znanstvenih novaka i suradnika postdoktoranda na temelju izvješća njihovog mentora;
- na zahtjev ravnatelja nacionalnog znanstvenog instituta daje mišljenje o sadržaju programskog ugovora koji utvrđuje upravno vijeće dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja članova;
- na zahtjev ravnatelja javnog znanstvenog instituta, u postupku izbora na znanstveno radno mjesto, utvrđuje ispunjavanje uvjeta pristupnika;
- daje mišljenje o izvješću o radu znanstvenog savjetnika nakon drugog izbora;
- donosi odluku o dodjeli počasnog zvanja emeritus umirovljenim zaslužnim znanstvenicima na način predviđen općim aktom znanstvenog instituta;
- raspravlja i odlučuje o znanstvenim i stručnim pitanjima;
- obavlja druge poslove određene odlukom o osnivanju i statutom instituta.
(4)Statutom znanstvenog instituta može se odrediti da dužnost predsjednika znanstvenog vijeća obavlja ravnatelj.

Jasno je - znanstveno vijeće postaje drugorazredno tijelo, dok se upravnom vijeću, koje je pod praktički potpunom kontrolom politike, daju velike ovlasti. Uz to, ravnatelja instituta (za kojega nema zakonske zapreke da postane i predsjednik znanstvenog vijeća) potvrđuje Ministarstvo nadležno za znanost. Matematika je vrlo jednostavna - uz tolike članove upravnog vijeća, koje imenuje Ministarstvo, dvotrećinska većina pri donošenju politički podobnih odluka je zajamčena.
Sve naše Vlade, na deklarativnoj, i to manje-više prigodničarski, trube o znanosti kao temeljnoj djelatnosti, koja na svojim krilima treba ponijeti našu zemlju u krug visokorazvijenih zemalja. Ipak, svi znamo da, kad se treba poduzeti neki konkretni korak, potaknuti znanost, sve te velike izvjave padaju u vodu, sve se zaboravlja i govori nam se kako baš sad nema para "i za to". Znanošću trebaju upravljati znanstvenici. Političari jednostavno nisu kompetentni odlučivati o strategiji razvitka znanosti. Na primjer, netko tko je u svom životu pogledao samo par popularnoznanstvenih emisija o nanotehnologiji ne može shvatiti važnost ulaganja u neko istraživanje, koje bi u konačnici moglo dovesti do stvarno revolucionarnih otkrića na području nanotehnologije. Nama, ukratko, treba zakon koji će ojačati znanost i koji će znanstvenu djelatnost dovesti u poziciju, Ustavom zajamčene, autonomne djelatnosti od posebne važnosti za ovu zemlju. Znanost bi zaista trebala biti naše pogonsko gorivo. Umjesto toga, nameće nam se model koji omogućuje jačanje znanstvenih klanova, korupciju, klijentelizam, plagijatorstvo itd. itd. S druge strane, potiče se samo jedan aspekt znanosti, onaj neposredno orijentiran k tržištu. To kratkovidnom političaru može izgledati kao dobar model, ali za dugoročnu dobrobit cijeloga društva od ključne su važnosti upravo ona istraživanja koja ne dovode do neposredno tehnološki iskoristivih otkrića.

Ukratko, ovaj prijedlog Zakona predlaže sveobuhvatno slabljenje znanosti, čak njeno duboko, teško povratno srozavanje. Upravo suprotno onome što nam je u ovom trenutku potrebno. Naši se birokrate često vole izvlačiti potrebom donošenja takvih zakona kako bismo pristupili EU. Međutim, ovo nema nikakve veze s time. Naročito zato što, u ovom obliku, nacrt Zakona potiče korupciju, neetičnost, klijentelizam, plagijatorstvo i mediokritetstvo, što se protivi vrednotama koje se uvažavaju u EU. Svaki novi zakon bi trebao biti bolji od prethodne verzije, a ovaj to nije. I zato smatram ovaj nacrt lošim i predlažem njegovo potpuno odbacivanje.
Nisam stručnjak za ustavno pravo, čak nisam ni pravnik, ali logika mi govori da je nacrt Zakona o znanosti se protivi Ustavu, jer ne jamči ono što je jasno rečeno u članku 68 Ustava RH. Prihvati li se ovakav Zakon, možemo zaboraviti na nezavisnu znanost. Znanost je djelatnost od javnog interesa. Prema tome, znanstvene institucije nisu i ne smiju postati tržnica. Znanost nije roba! Znanost je djelatnost koja nadilazi okvire trenutnih i kratkoročnih interesa, nadilazi i nacionalne okvire. Znanost je opće dobro cijelog čovječanstva i na taj se način trebamo odnositi prema njoj.
Ista ta logika mi govori da nacrt Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o sveučilištu također su protivni odredbama Ustava (čl. 65, st. 2). Unatoč obećanjima o potpuno javnom financiranju sveučilišnih studija. Za razliku od toga, uvode se školarine i upisnine.
Još jednom - znanje nije roba!

Opet Paar...

Danas se pojavila vijest da akademik Paar sumnja u teoriju evolucije. Naime, prema njegovim riječima, "... računalnom metodom za traženje korelacija unutar šifre ljudskog genoma ... smo otkrili da je razlika između genoma čovjeka i njegovog najbližeg rođaka čimpanze višestruko veća nego što je dosad znanosti bilo poznato. To je važno jer je intelektualna razlika između ljudi i majmuna velika. Naši rezultati postavljaju velike izazove pred teoriju evolucije..." U nastavku teksta, na pitanje o izmirenju znanstvenih ideja s duhovnima, Paar odgovara: "
Ja mislim da tu problema uopće nema. Odgovor je jednostavan - Bog je stvorio prirodne zakone, a sve što se odvija u svijetu u skladu je s njima. Moderna teologija zastupa to stajalište. Konačno, prvi čovjek koji je u 13. stoljeću uveo teoriju evolucije bio je teolog." Zapravo, nešto slično smo imali prilike slušati u njegovoj historijsko-revizionističkoj verziji sukoba Galileja s katoličkom crkvom.Zapravo, samo sam čekao kad će Paar istupiti s idejom da teorija evolucije ne valja. Nije baš da me to iznenadilo, zato što je djelovanje Vladimira Paara i dosad išlo u tom pravcu.
I opet koristi isti obrazac - pod krinkom znanosti promovira, u najmanju ruku, vrlo problematične stavove, koji sa znanošću nemaju veze. Naravno, sama činjenica da ideje nisu znanstvene ne bi bio razlog za uzbunu kad bi Paar bio neka beznačajna, marginalna ličnost. Medutim, on si, kao fizičar, pa prema tome znanstvenik, a k tome još i akademik, i to jedna od najistaknutijih ličnosti u kreiranju nastavnog programa prirodoslovnih predmeta, dozvoljava ovakve izlete u pseudoznanost. I ti "izleti" prestaju biti tek izleti, jer on zapravo već jako dugo trajno boravi u tom području. Djelovanje ovog čovjeka je u tom smislu užasno štetno. Tragično je da ovakvo djelovanje člana HAZU-a, kao nominalno krovne nacionalne znanstvene institucije, ne nailazi na žestoku reakciju te iste institucije. Jednako je tako tragično što znanstvena zajednica uglavnom ne odgovara na ovakve ispade.
Kreacionizam i ideje inteligentnog dizajna, promovirane od strane znanstvenika, a implementirane u obrazovni sustav, smatram vrlo stetnima, a o tome lijepo govori i rezolucija Vijeca Europe o opasnostima kreacionizma. U tom smislu je mene, kao znanstvenika, sram što pripadam zajednici u kojoj tako istaknuto mjesto zauzima jedna ovakva štetočina. Sram me i što ovakva izjava nije naišla na jači odjek u toj istoj zajednici. Sram me što se nedjelotvornošću znanstvene zajednice ovakvom štetočini daje toliki prostor djelovanja, umjesto da ga se potpuno marginalizira.

Da li je svijet još uvijek velik ili je postao premalen?

"I to je, dakle, raj...?" uskliknuo je Joža Horvat kad je svojim brodom Besa stigao do arhipelaga Tuamoto. Naime, u tom, jednom od najudaljenijih kutaka svijeta, nije naišao na domoroce iz romantičnih maštarija. Tamo ga je dočekao narod što je već dobrim dijelom zaboravio na svoju tradiciju, koji je preuzeo "blagodati" civilizacije, koje su im nametnuli kolonizatori. Gledao je te ljude što nastanjuju taj atol i prisjećao se kapetana Abela du Petita Thouarsa, koji je 1838. godine cinično zapisao, pišući o polinezijskim urođenicima: "Stvarajući u njima potrebe, postat ćemo im nužni" Tužna je istina da je kapetan Abel bio u pravu. Kolonizatori su Polinežanima zarobili dušu, darujući im bezvrijedne sitnice. Isto su tako, pred nezadrživim naletom zapadne civilizacije, nestajali cijeli narodi diljem svijeta.
Joža Horvat je oplovio svijet tražeći izgubljeni raj. I nije ga našao. Tek tamo negdje, na Novoj Gvineji, naslutio je da se čitav jedan skriveni svijet nalazi tamo negdje, u unutrašnjosti džungle, tamo daleko iza svih cesta što su se izgubile u tom zelenom beskraju. Čitati njegov brodski dnevnik, njegovu kultnu Besu, znači i lutati jednim izgubljenim planetom, što je odavno lišen one privlačnosti daljine, nepoznatog.
Svijet je detaljno pregledan. Sateliti su fotografirali svaki kutak svijeta i danas ljudi masovno putuju virtualnim prostorom Google Eartha ne mičući se iz svoje stolice.
Ipak, privlačnost putovanja nije nestala. Tome svjedoče mnogi putnici, lutalice što i dalje svim mogućim sredstvima putuju svim njegovim duljinama i širinama. Davor Rostuhar nam svojom knjigom "Samo nek' se kreće!" poručuje kako je svijet prepun ljepote, predivnih ljudi, kako mjesta obilježena beskrajnom patnjom, smrću i razaranjem bez obzira na sve to obiluju jednostavnom ljudskom dobrotom.
I Joži Horvatu i Davoru Rostuharu zajednička je strast za putovanjima. No, i jedan i drugi su, putujući svijetom, zapravo putovali labirintom svoje duše, tražeći onog skrivenog, nepoznatog sebe. I svatko od nas krije se negdje, zapreten u dubini nas samih.

Ja nisam ja,
ja sam onaj
što kroči pokraj mene, a ne vidim ga;
kojega, katkada, vidim,
i kojega, katkada, zaboravim.

Onaj što šuti spokojan, kad govorim,
onaj što oprašta, blag, kada mrzim,
onaj što se šeće tamo gdje mene nema,
onaj što će ostati uspravan kad ja umrem.

rekao je španjolski pjesnik Juan Ramon Jimenez. I stvarno, mi sami nalazimo se negdje malo odmaknuti od onoga što ispoljavamo. Ne poznajemo sami sebe, ali samo su neki, oni hrabri i odlučni, spremni otići u potragu za tim nepoznatim sobom. Zato je putovanje, onakvo kakvo su poduzeli Joža i Davor, ono pravo. U usporedbi s time, putovanje u aranžmanu neke turističke agencije jednako je različito koliko se međusobno razlikuju pornografija i erotika.

"Što je ostalo od drevne Polinezije?" pita se Joža Horvat. Analogno pitanje postavlja si i Davor Rostuhar na svom putu Bliskim istokom. I Polinezija i Bliski istok odavno su načeti turizmom, razornim utjecajem civilizacije, koja uništava ono najbitnije, ono stvarno. "Stvarajući u njima potrebe, postat ćemo im nužni", odjekuje svakim kutkom ovog napaćenog planeta. Iza tih riječi krije se razorno djelovanje čovjeka što proždire okoliš, humane kutke unutar gradova, kapetan Thouars se zadovoljno smije gledajući s visoka sve one kolone ljudi u shopping centrima, čije se oči cakle od navale endorfina. Nametnute nas potrebe vode u nezasitnost, a bijeda te nezasitnosti jedna je od većih nepogoda štoi je zadesila ovu našu civilizaciju. Okružujemo se svim tim, zapravo nepotrebnim, stvarima i gubimo svoj vlastiti identitet u svom tom šarenilu, buci, kakofoniji boja, okusa, mirisa, slika što nas bombardiraju sa svih strana. A sićušne detalje, ono što život čini smislenim, ne primjećujemo. Miladin Šobić, kultni kantautor iz Nikšića, u jednoj svojoj pjesmi precizno pogađa:

Izgleda da mnogi žele imati
kola,snažan motor iz Japana,
mjesto lične karte kolor televizor,
ostavit život, gledat ga u retrovizor.

Televizor u većini naših domova zauzima mjesto ognjišta. I tako, više se ne pričaju priče oko ognjišta. Danas je "ognjište" to koje nam pripovjeda.
Ipak, negdje u nama krije se i ono nešto što stalno izbija na površinu. Jednostavnost lijepih gesta, topla riječ, osmijeh, blagi dodir ruke... Duboko u nama, srce i dalje kuca tim istim praiskonskim ritmom. Razumijevanje među ljudima na toj je razini univerzalno načelo, koje premošćuje sve prividne razlike među nama.
Drevna Polinezija je tu, u nama.
Nekima od nas je potrebno putovati kako bi se osjećali kao u svom domu. Nekima je dovoljan nekakav detalj iz njihove okolice. Ali, u svakom slučaju, svi tražimo isto. Neki su uspješniji, a neki nešto manje uspješni u tome.
Beskrajna pučina
Džungla
Zvjezdano nebo
Pustinja
Nepristupačni planinski vrhunci
... nema veze - svugdje se osjećamo kao kod kuće, jer sve smo to zapravo mi sami.

Pravo na rad

Prije nekoliko dana Tomislav Horvatinčić je najavio (možebitno) pokretanje peticije, koju je nazvao (ah, patetike li....) "Pravo na rad". Navodno, on, altruista, gradi pogon koji će zaposliti 1000 ljudi (prije mjesec dana govorio je o brojci od 1500). Ali u toj ga duboko humanoj namjeri sprječavaju antipoduzetnički nastrojeni izmanipulirani mladi ljudi, zaostali u nekom mračnom sustavu, po tko zna čijem nalogu. Nije rekao kad kreće potpisivanje peticije, zapravo se sve nešto kao nećka hoće li uopće skupljati potpise, ali sama me najava nadahnula da odmah ujutro sjednem za kompjuter i napišem sljedeće pismo građanima. Patetično je, ali, ponavljam, i sam naziv "Pravo na rad" izuzetno je patetičan, izgovoren iz usta Tomislava Horvatinčića.

Poštovani sugradani!

U najmanju je ruku cudno kad covjek, kojemu nije problem na oltar profita žrtvovati opcu dobrobit, zaziva pravo na rad. Tako je, zbog gradnje shopping centra Hoto grupe, uništen cijeli blok u samom srcu Zagreba. To što je medu srušenim zgradama bilo i nekoliko povijesno vrijednih kuca, koje su zaslužile uvrštenje u spomenicku baštinu, spomenutom investitoru ne predstavlja nikakav problem. I to nije bilo dovoljno, nego zbog ulaza u privatnu podzemnu garažu tog istog shopping centra svjedocimo pokušajima bezocne krade dijela pješacke zone u Varšavskoj ulici. Krupni kapital ne trpi takve „sitnicave“ potrebe gradana, na njegovom pobjedonosnom putu treba uklanjati te prepreke, zvane javni interes. Medutim, zapitajmo se – što onda „pravo na rad“ znaci kad to izgovara covjek lišen bilo kakvih moralnih skrupula? Da li od covjeka, koji evidentno ne poznaje pojam javnog interesa, možemo ocekivati ikakvo razumijevanje radnickih prava?

Zato, ne nasjedajmo na laži i objede gospodina Horvatincica! „Pravo na rad“, izgovoreno iz njegovih usta, jednako je pravu galiota na veslo. Galioti su, prisjetimo se, svojom snagom pokretali Mletacke galije, sve dok ne bi skapali od iscrpljenosti. Odrezanih nogu, privezani na vesla, ti su robovi bili pogonska snaga tih srednjovjekovnih trgovackih brodova, što su plovili našim Jadranskim morem, na svom putu trgovine, ali i pljacke prirodne i kulturne baštine. Danas svjedocimo slicnom odnosu vlasnika velikih kompanija prema svojim zaposlenicima, koji stenju u tim pogonima, samo zato da rade i zarade, a na svaki spomen socijalnih prava prijeti im se otkazom. Cak je i odnos tih istih kompanija, vizionara i developera prema prirodnoj i kulturnoj baštini istovjetan onome stranih mocnika, kakvom su svjedocili naši preci.

Nažalost, to je realnost s kojom smo suoceni. Medutim, dozvolimo li gospodinu Horvatincicu da i dalje obmanjuje javnost svojim „pravom na rad“, dajemo dodatni kredibilitet takvom nacinu poslovanja, a zanemarujemo vlastita prava, zajamcena Ustavom Republike Hrvatske i Opcom deklaracijom o pravima covjeka. Pravo na stjecanje profita ne smijemo pretpostaviti radnickim pravima i vrijednostima koje baštini naša domovina. Profit je kratkorocan, a prava i vrijednosti stvari su koje dugujemo našim potomcima.

Zato, ne dozvolimo da se pravo na rad svede na pravo na mizernu zaradu za robovski posao, pravo na kradu javnog interesa gradana! Neka to bude pravo na naše, ljudsko dostojanstvo – pravo na pravedne uvjete rada, ali i na zdrav okoliš u kojemu se možemo slobodno kretati, stvarati, rasti - jednostavno receno, uživati u slobodi.

Na pseudorubu znanosti

Prije nekoliko tjedana potpisao sam peticiju kojom se zahtjeva premještanje HTV-ove emisije "Na rubu znanosti" iz znanstvenog programa.

Zatim sam, zajedno s još četvoricom kolega, i iznjeo svoje mišljenje u Jutarnjem listu.
I, zapravo... nakon toga zakljuučio da sam reagirao ishitreno i sve skupa je ispalo nespretno, nikako ne onako kako bih ja želio da to ispadne. Čini mi se da smo se ovom peticijom udaljili od cilja, a to je objašnjenje javnosti da je pseudoznanost neprihvatljiva pa čak u mnogim slučajevima i opasna ili samo način za stjecanje znatne zarade na račun naivnih i očajnih pojedinaca. Drugim riječima, našao sam se u nečemu u čemu se, zapravo, nisam želio naći.
Naravno, ne odustajem od mišljenja da bi emisiju trebalo drukčije koncipirati želi li je se zadržati u znanostvenom programu. Isto tako, pseudoznanost smatram izuzetno štetnom i nikad neću odustati od borbe protiv te štetne pojave. Međutim, nemam ništa protiv samog Krešimira Mišaka. Čak ne smatram niti da emisija "Na rubu znanosti" isključivo promovira pseudoznanost. Treba se malo prisjetiti, prolistati arhivu i vidjet ćemo da je Mišak ugošćavao i znanstvenike, koje nikako ne možemo nazvati "prodavačima magle". Naravno, gosti su vrlo često bili raznorazni pseudoznanstvenici i razna druga čeljad što nastanjuje svijet iza ruba znanosti. A što je najtragičnije, poneki su gosti bili znanstvenici koji su odlutali u taj svijet iza ruba i trajno ostali u njemu. Ali ne svi!
Što se ovih zadnjih tiče, treba biti pošten do kraja i sjetiti se da ti ljudi i dalje, unatoč svim svojim sasvim neznanstvenim tvrdnjama, kojima obmanjuju javnost, i dalje mirno zauzimaju svoje visoke pozicije unutar sustava znanosti, sudjeluju i, npr. na simpoziju posvećenom Ivanu Supeku u "najvećem hrvatskom prirodoznanstvenom institutu". Naravno, ovdje sam dao primjer sasvim određene osobe, one iste o kojoj sam već dovoljno pisao. No ovdje neću duljiti o toj osobi. Možda bi ipak trebalo ići radikalno "do kraja" i tražiti sve te institucije da se izjasne, da se vidi koliko one zapravo drže do znanosti, prepoznaju li one uopće pseudoznanost. Meni se, nažalost, čini da one to ne prepoznaju ili, što je još tragičnije, prepoznaju, ali tome ne pridaju važnost.
Problem je, dakle, puno dublji i emisija "Na rubu znanosti" je relativno benigna posljedica cjelokupnog stanja.
Mišaku treba priznati da dobro radi emisiju. Njena gledanost, unatoč nepopularnom terminu, to potvrđujue sama po sebi. S druge strane ostale emisije koje čine znanstveni program redom su ubitačno dosadne i, rekao bih, zaslužnije su za depopularizaciji znanosti od sporne "Na rubu znanosti". Ovdje nećemo ni spominjati ostala zla koja vrebaju u cvjetnoj aleji katodnog crijeva. Iako bi možda ipak bilo dobro i o tome govoriti...
U konkretnom slučaju, ponavljam, uvjerio sam se da smo prenaglili i krenuli u akciju bez prethodne senzibilizacije javnosti na problem sve veće prodornosti pseudoznanosti u našem društvu, što nadalje smatramo izuzetno štetnim, jer se time posljedično otvara prostor raznolikim manipulacijama. Problem je zapravo znatno dublji i zato bi ga trebalo rješavati vrlo promišljenim koracima. Dobro je napomenuti da je problem prodro već i u samu srž našeg obrazovnog sustava. Primjeri:

1. ravnateljica jedne osnovne škole troši 100000 kn proračunskog novca kako bi svoju školu opremila magijskim predmetima što djecu štite od "štetnog zračenja". Link
2. Vladimir Paar je na turneji po školama diljem Hrvatske i svuda je rado prihvaćen gost, koji promovira svoje vrlo problematične teze o nadolazećem ledenom dobu.
3. Prirodoslovna škola Vladimira Preloga ugošćuje nekog tipa koji, kao, ne jede niti pije već 15 godina, a energiju crpi samo izravno od Sunca. [Moje pitanje njemu bi bilo kakve to on ima biokemijske sustave, kad može na taj način izravno crpiti energiju potrebnu za održavanje života]. Link
   

Dodamo li tome istovremeni trend sustavne marginalizacije prirodoslovnih predmeta u školama, uz najnoviju ideja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta da se u gimnazijama kemija, fizika i biologija spoje u jedan nastavni predmet - Prirodoslovlje, mislim da nije nikakvo čudo da smo se uzbunili zbog ovih spregnutih trendova.
Naravno da za taj prodor velikim dijelom smatram krivom i samu akademsku zajednicu. I to ne samo što si pojedinci iz te zajednice (nekažnjeno) dozvoljavaju potpuno nedopustive izlete (pa čak i trajni boravak) iza ruba znanosti. Sjetimo se ponovo slučaja akademika Paara, na čije objede o nadolazećem ledenom dobu HAZU nije našla za shodno reagirati. Zašto smatram da su takvi "izleti" nedopustivi? Zato što znanstvenici moraju u svom djelovanju poštovati znanstvenu metodu, a to je u osnovi kritičko propitivanje svake hipoteze, činjenice, literaturnog navoda,... Ako se mi znanstvenici ne držimo tih pšravila, onda kvragu i takva znanost!
Znanstvenu zajednicu smatram krivom i za nereagiranje, za izostanak bilo kakvih istupa u medijima, za izostanak popularizacije znanosti i za vrlo aljkav stav prema javnosti. Uglavnom smo zatvoreni u svoje kule od bjelokosti i to je jedna od najvećih negativnosti. To dovodi do neosjetljivosti za probleme realnog svijeta, pasivnost koja je, prema mom mišljenju, potpuno nespojiva s misijom intelektualaca. Javnost danas uglavnom uopće nema pojma čime se znanstvenici zapravo bave. Zašto je znanost zapravo važna? Kakvu nam to ona dobrobit donosi? Ljudi ne znaju, a znanstvenike baš briga... Mislim da su to stvari koje prije svega trebamo riješiti. Prvo se treba počistiti vlastiti prag, a tek onda možeš ići dalje.
Zato mi je drago da su, uglavnom zaslugom Dejana Vinkovića, znanstvenici u zadnjih nekoliko mjeseci znatno prisutniji u medijima, znatno se više govori o znanosti i pratećim problemima. Ali zato mi je i žao što je ovo s "Na rubu znanosti" ispalo tako bezveze, što smo tako ishitreno istupili.

Na kraju svega, želim se ispričati Krešimiru Mišaku. Nadam se da će on ovo pročitati i izdržati do kraja. Zapravo, volio bih se naći s njime, mislim da bismo zajedno mogli napraviti neke jako lijepe i vrijedne stvari.
Iako, nakon svega, potpuno bih razumio njegovu ljutnju i odbijanje bilo kakve suradnje.

PS ako vas zanima, pogledajte dosta lijepu raspravu o ovome ovdje.

Kje sta bla 1992?

- Kje sta bla?
Gledao sam kroz prozor auta, koji je konačno stao, nakon toliko dugog pješačenja iz Kopra. Negdje oko Portoroža dan je bio vruć, majsko kasno proljeće pripeklo je, a Breški i ja smo hodali i hodali i hodali i proklinjali svu tu gospodu što se voze svojim autima. Pjevali smo autostoperske bajalice, kojima nas je naučila Lara:

The farmer wants survive
The farmer wants survive,
i ja i ja i ooo the farmer wants survive....

bacali kamenčiće na cestu, što bliže bijeloj crti, jer to, prema drevnim vjerovanjima, zaustavlja i najantiautostoperski raspoložene vozače. Ništa nije pomagalo. Sunce je peklo, mi smo hodali, nitko se nije obazirao na naše dignute palčeve, naš ponosan stav (jer "Moraš izgledati kao da si ponosan što si baš ovdje i što stopiraš", prisjećali smo se nečijeg savjeta), naš totalno nezainteresiran stav (je "Moraš izgledati kao da te nije briga hoće li ti netko stati", govorio nam je netko), naš veseo, nasmijani stav (jer "Moraš izgledati kao da si ful vedro raspoložen"...)
Ništa nije pomagalo.
Ali konačno je stao neki crveni auto.
- Kje sta bla? - pitao me je opet vozač. Trgnuo sam se i zapanjeno ga pogledao. Onda sam dugo gledao kroz prozor. Krajolik je prilično pust, ogoljen. U daljini vidimo more, a do njega se prostiru samo livade, makija, kupine, neka spaljena bivša šuma... Pogledam i Breškija, koji sjedi na zadnjem sjedalu, a njemu nije jasno šta me uhvatila panika.
- Kje sta bla? - upita me još jednom, ovoga puta malo glasnije, polakše, misli da ga ne čujem ili ne razumijem. Moje zaprepaštenje transformira se u tugu, strah, suosjećanje.
"Evo, to je to...", mislim ja. "To je jedan od tih vozača manijaka, masovnih ubojica, koji krstare cestama u potrazi za bespomoćnim žrtvama u liku stopera. Sad će nas zatući, raskomadati i bacit u nekakvo grmlje, cijelo vrijeme ponavljajući -Kje sta bla? Kje sta bla? KJE STA BLA?"
Gledam vozača pogledom ga moleći da nas pusti. U očima mi se odražava nekakva čudna smjesa razumijevanja, gnušanja, prezira, straha, odlučnosti.
- Pa tu... valjda su tu bila nekad. Sad ih više... ovaj... nema." odgovaram mu ja zamuckujući.
Sad se u pogledu vozača odražava samilost. Daje mi bocu vode.
- Pij, valjda te je Sunce.
Zahvaljujem i pijem vodu.. Breški uzima bocu i pije i on.
- Pitao sam - kje sta bla? Kje ---- sta ---- bla? - opet će on. Oblijeva me znoj.
- Ma žao mi je što ih nema. I ja bi više volio kad bi tu bila stabla. Ovako je baš tužno, slažem se.
- Ma kaj ti to pričaš? - sad je zaprepašten vozač. A Breški iza umire od smijeha.
- Ja isto baš volim stabla... - izvlačim se. Breški se sad hvata za trbuh, ne može više izdržati.
- Ej, Nidžo... Čovjek te ne pita za stabla...
- ????
- ... nego gdje smo bili.
Na prvom križanju čovjek je rekao da skreće i mi smo izašli iz auta. Nismo mu ni stigli reći da smo bili u Kopru, u MKCu, na koncertu Velikog bijelog slona, koji su doduše odgodili nastup, ali zamijenili su ih Once upon a Time, odličan australski band, kojega ni prije ni poslije nisam čuo.
Cesta se prostirala pred nama. Sad smo bili negdje na pola puta između Izole i Portoroža, na pustopoljini bez stabala. Čekalo nas je pješačenje do Buja. Polako smo krenuli dalje, hodajući i stopirajući putem, a kilometri su promicali pod našim bolnim nogama, na tvrdom asfaltu.

Na predavanju Vladimira Paara

Više-manje slučajno, našao sam se danas na stručnom skupu u Školskoj knjizi, namijenjenom nastavnicima fizike. Skup je vodio akademik Vladimir Paar.
Onaj Paar koji zadnjih nekoliko tjedana opsjeda sve moguće medije i uništava nam moždane stanice svojom nebuloznom "teorijom" o nadolazećem ledenom dobu.
Onaj Paar koji je među najodgovornijima u ovoj zemlji za kreiranje nastave fizike, a svoj utjecaj širi i na ostale prirodne predmete u školama.Onaj Paar, pisac mnogih udžbenika fizike, koji se prije bavio popularizacijom znanosti.
Dakle, pričao nam je o klimatskim promjenama i to je prikazao kao zanimljiv problem koji bi trebalo koristiti u školama za ilustraciju kompleksnih sustava. Priča mi je bila prilično dobro poznata, npr. odavde, odavde, odavde, odavde i odavde i odavde. Otišao sam na taj stručni skup s namjerom da ga miniram, tj. da Paaru postavim nekoliko pitanja, a zatim da iz reakcija ostalih sudionika vidim kako učitelji fizike gledaju na sve to.
Iako nisam postigao sve to onako kako sam zamišljao, ipak sam zadovoljan učinjenim. Uspio sam postaviti jedno pitanje, a nastavak je spriječila moderatorica.
Započeo sam slatkorječivo:- Lijepo ste nam izložili kompleksnost sustava klime planeta Zemlje. I stvarno se svi možemo složiti kako na klimu utječe mnoštvo varijabli pa je zato svako predviđanje vrlo težak zadatak. Vi na temelju pregleda literature tvrdite da dolazi ledeno doba...
I sad olazi ono ali:
- Ali ovdje se nameću dva pitanja. Na prvom slideu ste prikazali mjerenja temperature 14 meteoroloških stanica u Hrvatskoj, i to u razdoblju između 1999. i 2009. godine. Usporedbom dva petogodišnja prosjeka temperatura dobili ste pad od 0,4 °C i time potkrepljujete tvrdnju o nadolazećem ledenom dobu. Ja to ne smatram vjerodostojnim iz najmanje dva razloga - prvi je prekratko razmotreno vremensko razdoblje. Drugi je razlog činjenica da su sve stanice smještene u Hrvatskoj, a mi govorimo o globalnoj promjeni klime. Isto tako, pozivate nas na znanstvenu strogost pri proučavanju literature, a Vi ste nam prikazali samo pojedinačne rezultate koji podupiru Vašu ideju. Zašto niste prikazali i druge rezultate?Eto, to je bilo moje pitanje. Dugačko je, ali trebao sam dati uvod da ne bude zabune. Ali odgovor je bio očekivan. Ispričao nam je nešto o sprezi visoke znanosti i visoke politike, a njega ne zanima politika, nego, jelte - samo fizika. Pričao nam je o uroti protiv ugljikovog dioksida, koji ni za šta, naravno, nije kriv... Itd. Onda je, u vezi opadanja temperature, govorio i kako je trend, koji je vidljiv iz očitanja u Hrvatskoj odraz globalnog trenda.Evo, pogledajte te trendove. U zadnjih 12 godina opažamo blagi pad prosječne temperature:Međutim, nekako mu je promaklo pokazati kretanje temperatura u malo duljem razdoblju. Pogledamo li zadnjih 130 godina, vidimo da je generalni trend uzlazan, iako prosječne godišnje temperature, pa čak i prosjeci za 5 godina, mogu fluktuirati oko dominantnog trenda:Pogledamo li zadnjih 1000 godina, vidimo da je blago opadajući trend prosječne godišnje globalne temperature oko 1850. godine naglo prešao u vrlo strmo rastući trend:Tad je i pokazao sliku (prvu sliku od ove tri koje sam dodao), opet zadnjih 10 godina, kako temperatura opada, a koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi raste. Što je, po njemu, dokaz friziranja podataka po želji političara. Htjeo sam ga pitati još jednu stvar, ali me prekinula moderatorica. Pitanje bi bilo:- Ako je ovo što pokazujete točno, onda mi zapravo nije jasan porast koncentracije CO2. Jer, znamo da je ocean najveći apsorber CO2, a topljivost plinova se povećava sa smanjenjem temperature. Prema tome, ako nema baš naročitog povećanja aktivnosti vulkana (a nema). onda negdje mora nastajati taj suvišak CO2. Vi kažete da čovjek ne proizvodi značajne količine CO2 pa mi objasnite otkuda taj suvišak. - Evo te slike, koja nije baš tako tajna kao što je Paar tvrdio, bez problema sam je našao na internetu:Moderatorica je dala riječ jednoj učiteljici:
- Profesore Paar, možete li nam poslati Vašu prezentaciju?
- Da,, naravno, možete si je odmah uzeti ako imate neki medij.
I onda su učitelji nahrupili i snimali si prezentaciju. Još je jedan pitao za ozonsku rupu, na što je Paar rekao kako se o njoj u zadnje vrijeme uopće više ne govori, a on je iz povjerljivih izvora saznao kako nema dokaza da freoni uništavaju ozon pa zato moraju skrivati te rezultate.
I onda smo otišli na domjenak. Malo sam osluškivao komentare.
- Sjajan je!
- Da, stvarno se dobro drži. Čuj, ipak je on sam protiv svih tih moćnika...
itd. itd.

"Od Paara su još veća katastrofa učitelji fizike. Ne znam tko je zapravo štetniji - oni kao kolektiv ili on, kao čovjek koji je umnogome doprinjeo stvaranju takvih nastavnika. Njima je on super - u njihovim očima on je usamljeni borac protiv sistema. Ipak mislim da je on tu veći štetočina. I da - nekoliko puta je rekao da oni koji mu protuslove nisu baš na ti s fizikom :-) Uspio sam mu postaviti jedno pitanje, ali i to ga je uzrujalo. Dalje mi nije dozvolila moderatorica." bio je SMS kojeg sam, odlazeći sa skupa, poslao prijatelju fizičaru.
"Fala na izvještaju. Vrlo korisno. Da, nastavnici fizike su koma, a Paar je predstavnik generacije diletanata koji su stvorili te nastavnike i nafurali ih totalno pogrešnim znanjima o edukaciji fizike. Šteta je nemjerljivo velika." odgovorio mi je.
Od Školske knjige sam dobio puno poklona, između čega i dvije lijepe knjižice - Metrom i aršinom Janeza Strnada te Nogometna matematika i fizika Franke Miriam Brückler i Dinka Cicvarića. Dobio sam i potvrdu o stručnom usavršavanju.

Na istočnoj strani granice ili priča o jednom orahu ili pank gadno smrdi, ali možda ipak još nije mrtav

Prekjučer smo unakrsno prepričavali događaje prilikom raznovrsnih prelazaka državnih granica. Prisjetio sam se tom prilikom kako sam jednom dobio zabranu prelaska samo zbog jednog oraha. Naravno, to prisjećanje uzrokovalo je čitavu bujicu sjećanja na razne događaje za vrijeme putovanja, naročito autostopom. Tako da to moram podijeliti s javnošću.
Ali o čemu se radi? Kad? Kakav orah? Kako to?Godina je valjda 1997. Ne.. sad vidim da je ipak 1996. Pistolsi su se ponovo okupili i dolaze u Ljubljanu, Ljeto je, početak srpnja. Šta uopće hoće ti Pistolsi? Zašto su se baš morali okupiti? Pank je stvarno mrtav, definitivno.. Band koji je u dvije furiozne godine, u kratkoj eksploziji čistog bijesa, energijom kojega je napojio čitav svijet - sada se vraća? Užas! To nikako, nikako, nikako ne može biti dobro! Šta da gledam debeloguzog Rottena u poodmaklim godinama kako se pravi da je pun energije? Ipak, čini se da će se u Ljubljani okupiti ekipa i isplati se otići samo zbog toga što će grad biti pun naših prijatelja..
Idemo!
- Marko, idemo?
- Daaa!
- OK, nađemo se na Remizi. Ja samo moram u podne na ispit iz njemačkog pa idemo.
- Nema frke - kaže Marko, zaglavi cigaru između brade i donje usne, na samo njemu svojstven način zavrti bradom i ubaci cigaru u usta. "Samo još da nauči upaliti cigaru uhom i to će biti to..." pomislio sam.
Profesor, naravno, kasni. Dolazi tek u 14, daje mi neki tekst, čini mi se o otrovnosti kemikalija, a ja, nervozan, nešto na brzinu spetljam, dajem mu do znanja da mi uopće nije stalo, samo da što prije završi... Oko 16 se nalazimo, dižemo prst, uskoro staje auto, izlazimo u Bregani, pješačimo do granice. Sve ide zapravo prilično glatko i čini se da bismo već oko 21 mogli biti u Ljubljani.
Na jednom parkiralištu ispred granice nailazimo na autobus, oko kojega baulja hrpa mlađahnih pankera. Iz Zaboka, kažu.
- E pičke, ne puštaju preko grane!- govori nam jedan od njih i daje nam bambus. Ispijamo, još malo sjedimo s njima, a onda krećemo dalje.
Dočekuje nas sumnjičavi graničar, a ja spremno govorim kako imamo 60 Eura, kako ćemo spavati kod prijatelja. Govorim mu i ime i prezime i adresu prijatelja, iako, naravno, nemamo pojma gdje ćemo spavati - to ćemo lako, uvijek smo se snalazili na licu mjesta.
Sam sebi se divim - godine iskustva ipak nešto znače.
Očajni graničar, vođen graničarskom skepsom, pokušavajući dokučiti zašto nemamo nikakvu prtljagu ni ništa, a opet izgledamo sumnjivo - Marko s onim njegovim profilom, ja dugokos, nepočešljan, u nekakvoj glupavoj majici - dakle, graničar samo kratko kaže:
- Vadite sve iz džepova i ostavite ih izvrnute!
Hrpa raznih papirića, sitniša, svakojakih gluposti prekrila je pult. Nakon dugog prebiranja ne nailazi ni na što bi moglo naštetiti našem ugledu, studenata posjetitelja jedne vrhunske kulturne manifestacije. To ga vidno nervira.
- Cipele. Skidajte cipele!
- E, čekaj...- nailazi drugi graničar, - Šta je ovo? - slavodobitno podiže orah, što sam ga izvukao iz džepa. I stoji pred nama taj the Graničar, ponosan na svoj plijen, uzbuđen zbog sigurnog unapređenja, koje će neminovno uslijediti, uzdiže on taj maleni koštunjavi plod, taj orah. I plava uniforma blješti nekim novim sjajem, a jedna zraka Sunca obasjava mu značku. Misija je ispunjena.
- Pa... orah... - odgovaram, sliježući ramenima i jedva susprežući smijeh.
No, uzalud mi smijeh. Mi zlikovci smo raskrinkani u pokušaju prijenosa oraha preko državne granice i tog dana nećemo preći granicu, ne za vrijeme smjene revnog graničara. Da se njega pita, ne bismo više nikad prešli granicu. Graničar uzima moj pasoš i s vidljivim užitkom udara pečat "Zabranjuje se prelazak granice u toku dana 09. VII. 1996."
- Do viđenja!, kaže nam graničar, mi se okrećemo i odlazimo. Odlazi i on, ulazi u svoju kancelariju, zadovoljno se uvaljuje u svoju udobnu fotelju, mašta o veselju šefova, o unapređenju, udobnosti njegove buduće kancelarije, koja više neće biti na graničnom prijelazu, nego sigurno negdje u Zagrebu, možda i u ministarstvu, a možda... tko zna... tko zna...
Mi se još malo družimo s pankerima iz Zaboka, a onda mi pada napamet da ima još jedan mali prijelaz kilometar i pol na jug pa krećemo prema njemu. Prolazeći kroz selo, upitali smo nekoga idemo li pravim putem.
- A kamo bi vi, u Sloveniju?
- Da..
- Oćete preko granice ili kroz šumu?
- Ma ne, idemo preko granice.
Ali nismo uspjeli. Na granici su pogledali moj pasoš i vratili nas.
Uglavnom, Pistolsi su premašili sva naša očekivanja, iako ni oni toga nisu svjesni.

Varšavska - noć poslije

Nekakva pustoš, sablasna tišina vladala je Varšavskom ulicom danas oko 18. Posvuda samo policajci i zaštitari. Ljudi nekako brzo promiču. Tu i tamo netko zastane, malo se ogledava oko sebe, kao da ne vjeruje da više nema kontejnera. Pitaju se čuva li još itko ovu pješačku oazu u centru grada.
Na jednom mjestu nailazimo na puno drvenih krhotina. Tu je uništen Trojanski konj, što je postavljen prije 24 sata. Duž Varšavske su postavljene i nekakve žardinjere, vjerojatno kako bi otežali eventualno postavljanje novih kontejnera. Gledam te žardinjere i mislim kako bi bilo dobro da ih prijavim kao komunalni nered pa da vidim šta će biti.
I sve je u Varšavskoj nekako pretiho, zastrašujuće tiho, tišina je to što guši, što steže grlo, a želim kriknuti, zaurlati od bijesa prema nepravdi, osjećam se silovanim, iako ne i bespomoćnim. Želio sam pozvati ljude da izađu i danas, da se svi zajedno, nas nekoliko tisuća, prošećemo Varšavskom i da to činimo dan za danom. Ipak, bolje je malo stati, razmisliti i vidjeti što je najefikasnije.
Odsutno vrtim trešćicu što sam je uzeo s poda. Komadić Trojanskog konja kojemu obećavam da nije uzaludno žrtvovan. Zvjezdana se igra snijegom što je prekrio klupe. Gledam je i mislim kako uživa i kako sva ta djeca, ali i odrasli, ne smiju izgubiti Varšavsku. Prilazi mi neki dečko s papirom u ruci. Ponadao sam se da će mi uvaliti neki letak, da će me pozvati u daljnju borbu.
"Imate li 5 minuta vremena za anketu o jogurtima?" pita me sa smiješkom na licu. Ja gledam, ne mogu vjerovati, zapravo uopće ne uspijevam smjestiti to njegovo pitanje ni u jedan trenutno otvoreni pretinac. Konačno mu objašnjavam da me sad ne zanimaju jogurti, nego sam došao vidjeti poprište drame kojoj predstoji još nekoliko činova.
"Vi ste sigurno bili jučer ovdje?" pita me bakica u prolazu.
"Da, bio sam..." odgovaram, a bakica pita je li to sad gotovo, nada se da nije, pita kad ćemo opet doći.
"Uskoro", kažem, "i siguran sam da će nas biti još više."
"Javite! Ja sam tu!"
Odlazimo dalje. Policajci stoje zajedno sa zaštitarima, puše i pogledima ispituju prolaznike. Valjda procjenjuju tko bi mogao biti nekakav aktivist. Želio sam im olakšati, reći da jedan upravo razgovara s njima, a sigurno nas ima još. Stiže Ranko Bon. Rukujemo se , a on me pita kakvi su planovi. Još se ništa konkretno ne zna, danas nije bilo sastanka, jer u 17 još nisu svi bili na slobodi, ali vrlo brzo krećemo s daljnjim akcijama.
Lagano hodamo. Zvjezdana se igra sa snijegom, a ja lovim fragmente razgovora koje vode raštrkane skupine ljudi.
"To je bezobrazluk!"
"Nasilje."
"Čista demonstracija sile, ništa više!"
"Sramota, tako postupiti prema tim ljudima.."
"Trebamo se okupiti, pokazati koliko nas stvarno ima!"
Bijes, ljutnja, nevjerojatna napetost lebdi Varšavskom ulicom. Nešto što dugo nisam osjetio.
Ljut, ali i ponosan...
bijesan, ali i optimističan
odlazim
i opet dolazim
i bit ću tu stalno

Ne damo Varšavsku!

Jesmo li svi mi budale?
Jesu li budale svi oni ljudi, koji su bez prestanka danima čuvali Varšavsku ulicu?
Jesu li budale i sve one tisuće ljudi, koji su jučer, unatoč snijegu i hladnoći, izašli na ulicu kako bi iskazali svoje neslaganje s gradskim vlastima? Jesu li to isto i svi oni građani, koji iz bilo kog razloga nisu mogli doći na jučerašnji prosvjed, ali ne žele uništenje pješačke zone?
Jesu li budale i svi oni ljudi što stanuju u Varšavskoj, a podržavali su blokadu donošenjem toplog čaja, kave, hrane, doniranjem struje,... Jesu li budale i roditelji djece osnovne škole Josipa Jurja Strossmayera?
Jesu li budale i svi oni intelektualci iz svih mogućih područja, kako društveno humanističkih, tako i prirodoslovnih, umjetničkih, tehničkih? Svi ti "besposličari", "anonimni" urbanisti, arhitekti, povjesničari umjetnosti, sociolozi, politolozi, pedagozi, glumci, filozofi, kemičari, fizičari, kroatisti, anglisti,...
Da, jesmo, svi smo mi budale, izmanipulirana masa, bezumnici, zarobljenici prošlosti. I da, naravno - svi mi imamo svoj privatni interes u Varšavskoj. Eto, u mentalnom sklopu našeg gradonačelnika i cijele one faune mekušaca i kolutićavaca što ga okružuju. I u mentalnom sklopu onih privatnih investitora, developera i vizionara kojima ta bljedunjava nakupina kima glavom, debljajući se i bujajući na hranjivoj podlozi korupcije.
Tisuće nas koji smo se jučer, unatoč snijegu i hladnoći, okupili u Varšavskoj, jasno smo poručili Gradu Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj da NE DAMO VARŠAVSKU! Ne damo Varšavsku, nećemo dopustiti blokadu i krađu pješačke zone. Nećemo dozvoliti da istrgnu samo srce ovoga grada.
Međutim, ono što treba naglasiti jest da se u Varšavskoj ne brani tek jedan mali komadić pješačke zone, nešto što se tiče samo Zagrepčana. Tu, upravo tu se brane pješačke zone diljem cijele Hrvatske. Jer, ako trojanski konj, što stojuje u uredu gradonačelnika, izore tu pješačku zonu, bit će to presedan, kojim se omogućuje uništenje nebojenih pješačkih zona diljem Hrvatske.
Mislim da to ne smijemo dopustiti!
I da, noćas su interventni policajci odveli 20 junaka, koji su izložili svoja tijela stali i stali na branik grada. Ali to nije kraj, ne može sve samo tako završiti. Da sad odustanemo, iznevjerili bi sve te ljude, a i sebe i sve one koji su čuvali Varšavsku i koji su je spremni čuvati do samoga kraja.