12 siječnja 2018

Kad LuDež utihne


Ljudi dolaze. I odlaze. Svi smo u prolazu.
U jednom kratkom isječku prostora i vremena kao da tek nakratko udahnemo nešto zraka i već nas nema. Negdje so drugdje, neznano gdje. Kažu, u vječnosti. Kažu, glavno je da ostavimo neki trag za sobom. I za svakim od nas ostane nekakav trag. Neki od tih tragova kratko traju i brzo nestaju. Međutim, neki su dugotrajni, kao odjek osoba koja ih je ostavila nastavlja živjeti jednim drugačijim, bestjelesnim životom. S nama su, i traju, sve dok sjećanja konačno ne izblijede, a tekstovi čekaju nekog slučajnog nalaznika.
Rijetki su ljudi, koje nisam osobno upoznao, a čija smrt kod mene izazove nešto više od potrebe da se prisjetim njihovih djela. Kad sam vidio vijest da je umro Predrag Lucić, prvih par sekundi sam nijemo gledao u sliku, potpuno nemoćan da povjerujem u to.
"Predrag Lucić Duje (12.2.1964. - 10.1.2018.) Ljubimo te i vidimo se na nebu. Ne bu.", kaže slika, a Predrag Lucić se na njoj smije, kao da prkosi svemu. Digao sam glavu, pogledao oko sebe i rekao: "Jebote, umro je Predrag Lucić..." Dan je bio tmuran, jedan od onih neobično toplih zimskih dana, kad vlada južina, a teški sivi oblaci pritišću svačiju dušu, i kao da se cijeli svijet cijedi.
Natipkao sam i poslao svijetu: 
"VIva LuDež
Od LuDeži ostaje Dež
a ostaje i smijeh slobode"
Da, ostaje smijeh. Onaj osmijeh na slici istinitiji, nadjačava onaj kobni životni raspon, golo i bezdušno (12.2.1964. - 10.1.2018.). Kao najvrjednije blago čuvam Ferale. Najdraži je to i nikad prežaljeni Feral, jedini tjednik čiji sam svaki broj toliko željno čekao. 1993. godine sam pomagao prijateljima kolportirati, a znao sam u kojem ću kafiću naći Francija i njegovu ekipu: "Feraal! Jedino svjetlo u mraku demokracije!" Veličanstven je to osjećaj slobode! To je nešto što te hrani cijeli život. Komentirajući tu priču, Viktor Ivančić me počastio jednom od najvećih pohvala u mom životu: "Pa ti si Feralov prvoborac!"
Sad se i premijer i HRT s lažnom sjetom prisjećaju Ferala, i sve prijeti jednom hiperinflacijom osjećajnosti. Ma, neka im bude, neka se namire i lešinari, ionako oni ne shvaćaju da tijelo ionako više nije važno. Feralovi tekstovi, Lucićeve pjesme i britki, jezgroviti, hiperprecizni komentari ostaju u nama koji smo jedva čekali svaki novi broj.
Ne mogu danas biti u Splitu na sprovodu. Barem tjelesno ne mogu. Ali Predragovim pjesmama, člancima te njegovim kratkim, jezgrovitim, britkim i hiperpreciznim komentarima je popločen dobar dio puta kojim koračam. I koračat ću do kraja, kao i svi mi koji smo bogu mili, a ni vragu mrski.
Čao, Predraže, Feral živi vječno!
VIva LuDež!